Tomislav Pavlović, dr. spec. psihijatar
07.05.2014.
Depresija je jedan o najučestalijih psihijatrijskih poremećaja te se smatra da će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem.
Depresija, kao psihički poremećaj, prepoznata je još u antičko vrijeme te opisivana kao melankolija (danas taj pojam podrazumijeva pojavu depresije u starijoj životnoj dobi). Riječ depresija dolazi od latinske riječi deprimere što znači potisnuti, potlačiti...
Depresija, naime, nije obična tuga. Kada se tuga pojavi bez nekog pravog razloga ili je sam razlog u nesrazmjeru s intenzitetom tuge, ako ne prestaje tijekom najmanje dva tjedna te osoba zbog toga nije u stanju normalno živjeti, raditi i radovati se stvarima kojima se do tada radovala postavlja se dijagnoza depresivnog poremećaja. Mnogim istraživanjima i praćenjima uočeno je da se depresivni poremećaj pojavljuje zajedno (tzv. komorbiditet) s mnogim tjelesnim bolestima te je čest pratilac kardioloških (bolesti srca i krvnih žila), dermatoloških (rinophyima, vitiligo, sebhorrea, cistične akne), neuroloških (Parkinsonova bolest, Alzheimerova bolest, stanja nakon moždanog udara ), onkoloških, reumatoloških, endokrinoloških i drugih tjelesnih bolesti.
Depresija je jedan o najučestalijih psihijatrijskih poremećaja. Učestalost depresije je u porastu te se smatra da će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem. Procjenjuje se da tijekom života od depresije obolijeva oko 20% žena i 10% muškaraca. Depresija se javlja u svim razdobljima života, ali je najčešća pojavnost u ljudi srednje životne dobi što sa sobom nosi brojne posljedice: poteškoće u radnom i obiteljskom okruženju, velike stope bolovanja, financijske izdatke i sl.
Češća pojavnost u žena se objašnjava hormonskim utjecajem, psihosocijalnim stresovima, trudnoćama i porođajima. Poslije menopauze rizik od depresije kod žena se smanjuje i približava onome kod muškaraca. S druge strane muškarci se rjeđe javljaju liječniku ili prikrivaju bolest „samoliječenjem“ (alkoholizam).
Simptomi depresivnog poremećaja mogu biti tjelesni, emocionalni ili kognitivni. Tjelesni simptomi su poremećeno spavanje (potreba za pojačanim snom ili smetnje kod spavanja poput otežanog usnivanja, teškog održavanja sna, ranog buđenja), smanjen ili pojačan tek, smetnje seksualne želje, bolni sindromi, anhedonija. Emocionalni su simptomi sniženo raspoloženje i tjeskoba, a kognitivni poteškoće koncentracije, pesimistične misli, suicidalne misli, te osjećaj krivnje.
Dosadašnje spoznaje upućuju na to da je depresivni poremećaj vrlo složen i nastaje međudjelovanjem bioloških (neurotransmiteri, hormoni, imunološki i genetski čimbenici), socijalnih (različiti životni nepovoljni čimbenici ili stresovi) i psiholoških čimbenika (određeni temperament i psihološka konstitucija osobnosti). Temeljem monoaminergičke teorije nastanka depresije, jedna od karakteristika tog poremećaja jest disbalans, odnosno smanjena razina tri monoamina u mozgu: serotonina (molekula sreće), noradrenalina (molekula energije) i dopamina (molekula zadovoljstva). Simptomi koji se pojavljuju kod depresivnog bolesnika povezuju se s poremećajem nekih od navedenih monoamina te u kliničkoj praksi odabiremo terapijski optimalan antidepresiv s djelovanjem na dominantne simptome koje želimo ublažiti i nuspojave koje želimo izbjeći.
Prema mehanizmu djelovanja antidepresive dijelimo u više skupina:
Da bi se uočio terapijski učinak i da bi se mogao očekivati terapijski pomak, antidepresive je potrebno uzimati kontinuirano najmanje 2 do 3 tjedna. Promjena jednog antidepresiva u drugi dolazi u obzir kada izabrani antidepresiv koji smo primijenili prema pravilima (terapijska doza u rasponu maksimalne u razdoblju od 4 do 8 tjedana) nema povoljan antidepresivni učinak ili kada lijek izaziva teže podnošljive nuspojave. Primjena samo jednog antidepresiva je poželjna, iako je često u liječenju depresije nužna kombinacija lijekova. U takvim situacijama je potrebno kombinirati lijekove čiji se mehanizmi djelovanja nadopunjuju s ciljem pojačanog terapijskog učinka uz što manje nuspojava. Depresiju često prate simptomi anksioznosti, stoga se često u početku liječenja preporučuju anksiolitici. Nakon postignute redukcije simptoma, liječenja antidepresivima treba se nastaviti nekoliko mjeseci da bi se spriječio relaps bolesti. Danas se smatra nužnim primjena antidepresiva najmanje godinu dana ako je riječ o prvoj depresivnoj epizodi, a od 3 do 5 godina ako je riječ o ponovljenoj epizodi. Ukoliko se depresivne epizode pojavljuju učestalo, treba nastaviti s profilaktičkom terapijom najmanje 5 godina, a ponekad i doživotno. U slučajevima kada se odluči za prekid terapije on mora biti postupan.
Brojne studije su pokazale da najbolji rezultati postižu kombinacijom farmakoterapije i psihoterapije (individualna, kognitivno-bihevioralna).
Nabrojat ćemo i neke prirodne metode kojima možemo mijenjati i poboljšati svoje zdravlje. To su u većini slučajeva stvari koje depresivni ljudi ne rade nikako ili ne rade u dovoljnoj mjeri zbog otuđenosti modernog načina života.
Liječenju treba pristupiti individualno i prilagoditi ga bolesniku i kliničkoj slici. Cilj liječenja nije samo otklanjanje simptoma nego uspostava dugotrajno dobrog stanja, socijalnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja te prevencija novih depresivnih epizoda.
Osim što predstavlja veliku patnju za oboljeloga i njegovu okolinu, depresija također povećava rizik od obolijevanja od bolesti srca i krvnih žila te tumora. Stoga je pravodobno prepoznavanje i liječenje depresije iznimno važno.