U psihijatrijskoj klasifikaciji bolesti odražavaju se prevladavajuće društvene snage u pojedinim povijesnim razdobljima. Kako će se pojedino stanje dijagnosticirati i liječiti ne ovisi samo o simptomima koje pacijenti navode već i o čimbenicima koji uključuju profesionalni trend u vezi s dijagnozama, financijsku isplativost pojedinih metoda, aktivnost različitih interesnih i regulatornih skupina, društveno prihvaćanje pojedinog poremećaja te stavove financijskih agencija.

Tijekom 20. stoljeća do 70-ih godina prevladavajuća dijagnoza mentalnih bolesti u općoj medicini bila je anksioznost koja je temeljena na globalnom konceptu stresa psihodinamske psihijatrijske orijentacije, a glavni oblik liječenja bile su psihoterapeutske metode. S druge strane depresija je smatrana rijetkom bolesti prvenstveno sa psihotičnim elementima i osjećajima intenzivnog beznađa i bezvrijednosti s preokupacijama smrti i umiranja.

Prevladavanjem biološke orijentacije u psihijatriji i uvođenjem DSM-III klasifikacije, koja je protežirala dijagnosticiranje depresije, ona postaje i prevladavajuća dijagnoza u općoj medicini. Sedamdesetih godina 20. stoljeća javlja se ‘generalizirana histerija’ u svezi s enormnim korištenjem anksiolitika zbog njihova potencijala za razvoj ovisnosti, korištenja u svrhu suicida i prepoznatih nepovoljnih nuspojava, te polako opada njihovo propisivanje. Osamdesetih godina tržište lijekova polako preuzimaju selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) koji se pretežito preporučuju kao antidepresivi, premda su se mogli podjednako preporučivati i u liječenju anksioznosti. Postoje neke naznake da bi anksioznost mogla ponovno zauzeti svoje mjesto u tradiciji generaliziranog stresa i tako zamijeniti depresiju. Anksioznost postaje posebice atraktivan cilj za tržište SSRI lijekova. Četvrtina populacije ima kriterije nekog od anksioznih poremećaja i skupina anksioznih poremećaja polako postaje najprevalentnija opća kategorija među mentalnim zdravstvenim stanjima.

Stanislava Stojanović-Špehar