Uvod

Ova skupina bolesnika jedna je od najzahtjevnijih i najskupljih za liječenje zbog brojnih pregleda, dijagnostičkih obrada, terapijskih intervencija, te jedna od najnezadovoljnijih zbog opetovanog osjećaja neuspjeha, nerazumijevanja i frustracije.

Bolesnici sa somatoformnim poremećajima osjećaju se tjelesno ugroženo i fokusirani su na rješavanje tjelesnih problema, najčešće odbijaju svaki pokušaj rasprave o mogućim psihološkim uzrocima te psihijatru dolaze tek nakon višegodišnjeg uzaludnog liječenja tjelesnih simptoma.

S jedne strane ova skupina bolesnika jedna je od najzahtjevnijih i najskupljih za liječenje zbog brojnih pregleda, dijagnostičkih obrada, terapijskih intervencija, a s druge jedna od najnezadovoljnijih zbog opetovanog osjećaja neuspjeha, nerazumijevanja i frustracije.

Podjela

Prema Međunarodnoj klasifikaciji mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja (MKB-10), somatoformne poremećaje dijelimo na:

• somatizacijski poremećaj,
• nediferencirani somatoformni poremećaj,
• hipohondrijski poremećaj,
• somatoformnu autonomnu disfunkciju,
• perzistirajući somatoformni bolni poremećaj,  
• druge somatoformne poremećaje i neodređene somatoformne poremećaje.

Karakteristike somatoformnih poremećaja

Bolesnik često odbija prihvatiti psihološki uzrok poremećaja što uglavnom rezultira frustrirajućim međusobnim odnosom.

Zajednička su obilježja somatoformnih poremećaja žaljenje na tjelesne simptome i traženje medicinskih pretraga unatoč tome što su nalazi koji bi potvrdili tjelesni uzrok poremećaja ponavljano negativni. U slučaju postojanja nekog tjelesnog poremećaja, on ne objašnjava narav simptoma kao ni njihovu izraženost.

Unatoč nemogućnosti liječnika da ustanove tjelesni uzrok bolesti, bolesnik često odbija prihvatiti psihološki uzrok poremećaja što uglavnom rezultira frustrirajućim međusobnim odnosom.

Somatizacijski poremećaj

Obično se javlja prije tridesete godine života i to češće kod žena te ima kroničan tijek.

Somatizacijski poremećaj karakteriziraju promjenjivi, višestruki tjelesni simptomi koji se mogu odnositi na bilo koji tjelesni sustav (npr. bol, povraćanje, mučnina, utrnulost), a koji traju dvije ili više godina. Obično prođe i po nekoliko godina dok se pacijent ne obrati psihijatru, a prije toga je prošao obradu u primarnoj i specijalističkoj zdravstvenoj zaštiti uz razna ispitivanja pa čak moguće i operacije bez pozitivnih nalaza.

Ovaj poremećaj povezan je sa značajnim psihološkim distresom i oštećenim socijalnim funkcioniranjem, ekscesivnim traženjem medicinske pomoći te neprihvaćanjem uvjeravanja različitih liječnika o nepostojanju adekvatnog tjelesnog poremećaja koji bi objašnjavao simptome.

Obično se javlja prije tridesete godine života i to češće kod žena te ima kroničan tijek. Prevalencija je 0,2 – 2 % kod ženske populacije, dok je kod muškaraca manja od 0,2 % (Bouman i Eifert, 2009.).

Nediferencirani somatoformni poremećaj

Ako ne postoji somatska osnova za simptome koji su višestruki i promjenjivi, a tipična klinička slika somatizacijskog poremećaja se nije razvila govorimo o nediferenciranom somatoformnom poremećaju.

Hipohondrijski poremećaj

Ovdje je naglasak na samoj bolesti (ili poremećaju), a ne na upornom isticanju promjenjivih, višestrukih simptoma.

U hipohondrijskom poremećaju pacijent je uvjeren da su razlog njegovim tegobama jedna ili više ozbiljnih tjelesnih bolesti unatoč nepostojanju tjelesne podloge, a što pacijent ne prihvaća unatoč uvjeravanjima više liječnika. Pacijent krivo i pretjerano interpretira tjelesne simptome i senzacije i pripisuje ih određenom tjelesnom sustavu odnosno bolesti.

Za razliku od somatizacijskog poremećaja ovdje je naglasak na samoj bolesti (ili poremećaju), a ne na upornom isticanju promjenjivih, višestrukih simptoma. Učestalost poremećaja u općoj populaciji je 4,2 % (Creed, Barsky 2004.). Podjednako se javlja i kod muškaraca i kod žena.

Somatoformna autonomna disfunkcija

Poremećaj uključuje srčanu neurozu, želučanu neurozu, psihogenu aerofagiju, štucavicu, dispepsiju, pilorospazam, flatulenciju, sindrom iritabilnog crijeva, sindrom dijareje, psihogene oblike kašlja i hiperventilacije te psihogeno povećanje učestalosti mokrenja i dizuriju.

Ukoliko se bolesnik žali na simptome koje pripisuje organu ili sustavu koji je uglavnom ili u potpunosti autonomno kontroliran i zaokupljen je mogućnošću ozbiljnog (često neodređenog) poremećaja rada navedenog organa ili sustava kao što su srčani, dišni itd. (lupanje srca, hiperventilacija), uz postojanje subjektivnih simptoma koji pripadaju određenom organu (npr. osjećaj probadanja), a bez objektivnih dokaza o postojanju poremećaja strukture ili funkcije navedenog organa ili sustava, govorimo o somatoformnoj autonomnoj disfunkciji. Ovaj poremećaj uključuje na primjer: srčanu neurozu, želučanu neurozu, psihogenu aerofagiju, štucavicu, dispepsiju, pilorospazam, flatulenciju, sindrom iritabilnog crijeva, sindrom dijareje, psihogene oblike kašlja i hiperventilacije te psihogeno povećanje učestalosti mokrenja i dizuriju.

Perzistirajući somatoformni bolni poremećaj

Psihogena bol obično ne oscilira u intenzitetu kao fizička bol i ne ublažava se ni primjenom analgetika.

Ponekad se kao posljedica psihosocijalnih problema ili emocionalnog konflikta može javiti tvrdokorna bol trajnijeg karaktera koja dominira kliničkom slikom, a ne može se objasniti tjelesnim poremećajem, odnosno ako on i postoji, bol je teža i dugotrajnija nego je to očekivano. U osnovi je, nesvjesno, prisutna potreba za pažnjom i podrškom. Psihogena bol može biti i u funkciji samokažnjavanja. Aleksitimične osobe koje imaju poteškoća u verbalizaciji svojih emocija mogu koristiti tijelo u svrhu komunikacije i ekspresije istih.

U slučaju ovakve boli govorimo o perzistirajućem somatoformnom bolnom poremećaju. Da bi se postavila dijagnoza bol mora potrajati najmanje šest mjeseci. Bol se javlja u različitim dijelovima tijela, nejasno je lokalizirana, ne odgovara anatomskom rasporedu živčanih završetaka i ne može se objasniti fiziološkim procesima ili tjelesnim poremećajem. Takva (psihogena) bol obično ne oscilira u intenzitetu kao fizička bol i ne ublažava se ni primjenom analgetika. Godišnja je prevalencija oko 8 % (Frohlich, Jacobi, Wittchen, 2006.). Dvostruko češće javlja se kod žena nego kod muškaraca i obično se pojavljuje između tridesete i četrdesete godine života.

Drugi somatoformni poremećaji

Drugi somatoformni poremećaji uključuju: globus hystericus (osjećaj „knedle u grlu“ što otežava gutanje), psihogeni tortikolis, psihogeni pruritus, psihogenu dismenoreju, škrgutanje zubima.

Karakterizacija po DMS-IV-TR

DSM-IV-TR razlikuje pet specifičnih somatoformnih poremećaja:

1)      somatizacijski,

2)      konverzivni – karakteriziran jednim ili više neuroloških simptoma (paraliza, sljepoća, parestezije) koji se ne mogu objasniti poznatim neurološkim ili medicinskim poremećajima,

3)      hipohondrija,

4)      tjelesni dismorfni poremećaj – karakteriziran zaokupljenošću umišljenim tjelesnim nedostatkom, a ako i postoji blaža tjelesna anomalija, ona se preuveličava i izaziva značajnu brigu i distres; učestalost poremećaja je 1 – 2 % u općoj populacijei (Rosen, 1995.), a 10 % kod onih koji traže pomoć plastičnih kirurga (Phillips, 2005.),

5)      somatoformni bolni poremećaja,

te dvije rezidualne kategorije: nediferencirani somatoformni poremećaj i neodređeni somatoformni poremećaj.

Liječenje somatoformnih poremećaja

Moždani putevi koji utječu na emocije imaju utjecaj na putove boli (descedentna monoaminergička inhibicija nociceptivnog inputa) tako da se u terapiji primjenjuju psihofarmaci: venlafaksin ili duloksetin.

Navedenim poremećajima mogu prethoditi stres, odnosno problemi s kojima se pacijent teško nosi ili ne uspijeva nositi te mogu biti praćeni simptomima anksioznosti i depresije, kao i različitim stupnjem oštećenja socijalnog funkcioniranja.

Klinička slika može se komplicirati zlouporabom alkohola i lijekova.

U liječenju primjenjujemo psihoterapiju tijekom koje se empatizirajući s pacijentom (jer njegov doživljaj boli je stvaran !!!), njemu nastoji približiti emocionalni aspekt bolesti, odnosno pomoći razumjeti konflikt koji je u podlozi simptoma. Ujedno,  budući da moždani putevi koji utječu na emocije imaju utjecaj na putove boli (descedentna monoaminergička inhibicija nociceptivnog inputa), od koristi mogu biti psihofarmaci: venlafaksin ili duloksetin u slučaju perzistirajućeg somatoformnog bolnog poremećaja, ali i drugih spomenutih poremećaja u kojima se može javiti bol kao simptom ili su praćeni anksiozno-depresivnom simptomatikom.

Literatura

1. MKB-10 Klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja

2. Kaplan,Sadock, Synopsis of Psychiatry

3. Dražen Begić: Psihopatologija

4. Stahl, Essential Psychopharmacology