Uvod

Iako među psihofarmacima nisu najpropisivaniji, antipsihotici se kao skupina lijekova smatraju prototipom psihofarmaka. Razlozi tome su mnogostruki, no većinom se mogu opisati ovako: djeluju brzo, djelotvorno i vidljivo. To su lijekovi za kojima se poseže kada se što prije treba primiriti agitiranog, agresivnog ili izrazito nemirnog bolesnika te kada treba obuzdati halucinacije, iluzije, delirantna i razna povezana stanja. Ne tako uočljivo, ali antipsihotici djeluju i na poboljšanje negativnih kognitivnih i afektivnih simptoma shizofrenije, a neki su pokazali i stabilizacijsko djelovanje na raspoloženje. 

Podjela antipsihotika

Atipični antipsihotici nisu strukturalno, a ni farmakološki u potpunosti homogena skupina lijekova. Upravo zbog te činjenice oni svojim djelovanjem međusobno nisu osobito slični pa valja učiniti dobru procjenu bolesnikovog psihičkog i fizičkog stanja kako bi se pri liječenju odabrao najprikladniji antipsihotik.

Danas se brojni lijekovi svrstavaju u antipsihotike, s time da možemo učiniti grubu podjelu na dvije velike skupine, točnije generacije.

Prva generacija antipsihotika su takozvani tipični, među koje se ubrajaju i dan danas često korišteni lijekovi poput haloperidola, flufenazina, promazina i sličnih.

Druga generacija antipsihotika ili atipici razlikuju se od prve generacije prvenstveno po tome što imaju puno manje nuspojava, posebice onih ekstrapiramidalnih, ali i potencijalno po život opasnog stanja, odnosno neuoleptičkog malignog sindroma. Na taj način je omogućena bolja suradljivost bolesnika, posebice glede pridržavanje uzimanja dogovorene terapije. Sljedeća velika razlika između ove dviju skupine je u tom što atipici djeluju znatno bolje na negativne, afektivne i kognitivne simptome u odnosu na antipsihotike prve generacije čije je djelovanje skoro pa ograničeno na obuzdavanje produktivne simptomatologije pozitivnih i agresivnih simptoma. Klozapin je prvi lijek koji se klasificira u drugu generaciju antipsihotika, a zatim su pronađeni i brojni drugi, poput olanzapina, risperidona, ziprasidona, kvetiapina i aripiprazola. Atipični antipsihotici nisu strukturalno, a ni farmakološki u potpunosti homogena skupina lijekova. Upravo zbog te činjenice oni svojim djelovanjem međusobno nisu osobito slični pa valja učiniti dobru procjenu bolesnikovog psihičkog i fizičkog stanja kako bi se pri liječenju odabrao najprikladniji antipsihotik. 

Aripiprazol - antipsihotik nove generacije

Aripiprazol je razvijen ciljano na temelju teoretskih hipoteza o etiologiji shizofrenije (primarno vezano uz količinu dopamina u mezokortikalnom i mezolimbičkom dopaminergičkom putu), što ga svrstava među rijetke psihofarmake dobivene translacijom teorije u učinkovitu praksu.

Posebnu pozornost ovdje zaslužuje jedan od najraznovrsnijih antipsihotika druge generacije - aripirazol. Radi se o dihidrokinolinskom antipsihotiku, kemijski i farmakološki drugačijem od praktički svih drugih antipsihotika. Aripiprazol posjeduje svojstvo parcijalnog agonista na dopaminske D2 i D3, te serotoninske 5-HT_1A receptore, uz antagonističko djelovanje na 5-HT_2A receptore. Uz ova djelovanja, posjeduje i određeni afinitet za dopaminske D4, serotoninske 5-HT_2C, 5-HT₇, α1 adrenergičke, histaminske H1 receptore kao i za serotoninski transporter. 

Razvoj i u konačnici odobrenje aripirazola u primjeni kao antipsihotika predstavlja prekretnicu u psihofarmakologiji i to u nekoliko aspekata. Već spomenuti, različiti mehanizam djelovanja, predstavlja prvi značajniji iskorak među antipsihoticima druge generacije. Osim toga, aripiprazol je razvijen ciljano na temelju teoretskih hipoteza o etiologiji shizofrenije (primarno vezano uz količinu dopamina u mezokortikalnom i mezolimbičkom dopaminergičkom putu), što ga svrstava među rijetke psihofarmake dobivene translacijom teorije u učinkovitu praksu. 

Aripiprazol kao stabilizator raspoloženja

Aripiprazol je kao stabilizator raspoloženja odobren i za liječenje manične faze bipolarnog afektivnog poremećaja te prevencije eventualno novih maničnih epizoda.

Iako prvotno razvijen za liječenje psihotičnih poremećaja, primarno shizofrenije, to je lijek koji je kroz brojna istraživanja i kliničku primjenu također pokazao djelotvornost i u liječenju brojnih drugih psihičkih poremećaja. Tako je kao stabilizator raspoloženja odobren i za liječenje manične faze bipolarnog afektivnog poremećaja te prevencije eventualno novih maničnih epizoda. Nastavno na to, iako u EU (pa tako i u Hrvatskoj) nema odobrenja za neke druge poremećaje, u SAD je odobren i kao dodatna terapija u liječenju depresivnog poremećaja te za liječenje Tourettovog poremećaja i iritabilnosti povezane s autističnim poremećajem. Osim navedenih indikacija, u znanstvenoj literaturi se mogu naći primjeri barem povremenog korištenja kao dodatne terapije pri liječenju: opsesivno-kompulzivnog poremećaja, graničnog poremećaja ličnosti, posttraumatskog stresnog poremećaja, terapijski rezistentne anksioznosti te bolesti ovisnosti. Tako širok spektar potencijalnog djelovanja mu omogućuje njegov specifičan receptorski profil te iz toga proizašlo, a već spomenuto, agonističko ili antagonističko djelovanje primarno na dopaminski i serotoninski sustav uz praktički zanemarivo djelovanje na sustav histamina, noradrenalina i acetilkolina.

Nuspojave aripiprazola

Kao najčešću nuspojavu treba istaknuti mučninu.

Ujedno aripiprazol uzrokuje ponajmanje nuspojava od svih antipsihotika, čak i ako tu ubrojimo sve antipsihotike druge generacije za koje je dokazano da su sigurniji u usporedbi s antipsihoticima prve generacije. Od primijećenih, nešto se češće javljaju: mučnina, povraćanje, nesanica, iritabilnost, agitacija, nemir i akatizija. Kao najčešću nuspojavu tu ipak treba istaknuti mučninu, posebice jer je od svih antipsihotika aripiprazol najskloniji nju izazvati. Iako je točan mehanizam njene pojave još nepoznat, smatra se kako je u njenoj podlozi vjerojatno agonističko djelovanje aripiprazola na dopaminske i serotoninske  receptore.

Druga relativno česta nuspojava je nemir i s njim povezana akatizija koja se, zbog praktički nepostojećeg antikolinergičkog djelovanja aripiprazola, često mora zbrinjavati smanjivanjem doze lijeka ili dodavanjem sedativa ili pak antikolinergika u terapiji.

No, kada se uzmu u obzir pozitivna i negativna djelovanja, postaje jasno kako se radi o specifičnom lijeku koji u usporedbi sa svim drugim antipsihoticima nudi bolesnicima puno manje sedacije i s njom povezanog osjećaja umora te ne dovodi do porasta tjelesne težine kao ni pogoršanja metaboličkih, krvnih ili hormonalnih (posebice prolaktin) parametara. Na koncu, primjećene nuspojave su većinom prolazne i bez značajnijih posljedica. Radi toga ne čudi činjenica kako bi valjalo razmisliti o aripiprazolu kao mogućem izboru kod bolesnika kod kojih se javila neka nuspojava pri liječenju kakvim drugim antipsihotikom, a nakon ukidanja istoga i dalje je nužan antipsihotik u terapiji.

Literatura

1. Dubovsky SL. Clinical guide to psychotropic medications. New York: W.W.Norton & Company, Inc.; 2005.
2. Ebert MH, Loosen PT, Nurcombe B, Leckman JF. Current diagnosis and treatment psychiatry, second edition. New York: McGraw-Hill Professional Publishing; 2008.
3. Gelder M, Andreasen N, Lopez-Ibor J, Geddes J. New Oxford Textbook of Psychiatry, 2nd ed. Oxford: Oxford University Press; 2012.
4. Schatzberg AF, Nemeroff CB. The American Psychiatric Publishing textbook of psychopharmacology, 4th ed. Washington: American Psychiatric Publishing, Inc.; 2009.
5. Stahl SM. Stahl's Essential Psychopharmacology. Neuroscientific Basis and Practical Applications, 4rd ed. New York: Cambridge University Press; 2013.
6. Trimble MR, George MS. Biological Psychiatry, 3rd ed. Oxford: John Wiley & Sons Ltd.; 2010.