Uzrokuje značajna i dugotrajna oštećenja, često je nužno bolničko liječenje, te zahtijeva kontinuiranu psihijatrijsku skrb i višegodišnji tretman. Često ima i fatalni ishod. Naime, oko 10 % shizofrenih bolesnika počini suicid (1, 2, 3, 4).

Etiologija shizofrenije

Najveći broj istraživanja neurotransmiterskih sustava u shizofreniji vezan je uz dopaminski sustav, uz koji su vezane i hipoteze o njegovoj hiperfunkciji ili hipofunkciji u pojedinim dijelovima mozga kod shizofrenih bolesnika.

Etiologija shizofrenije nije razjašnjena, te postoji niz hipoteza koje pretpostavljaju međuovisnost genetskih i okolinskih čimbenika. U patogenezi shizofrenije razmatraju se neurorazvojna i neurodegenerativna, te kombinacija tih dviju teorija (5). Veliki dio istraživanja baziran je na proučavanju uloge neurotransmiterskih sustava u nastanku shizofrenije, na čemu se temelji i dosadašnje farmakoterapijsko liječenje. Najveći broj istraživanja neurotransmiterskih sustava u shizofreniji vezan je uz dopaminski sustav, uz koji su vezane i hipoteze o njegovoj hiperfunkciji ili hipofunkciji u pojedinim dijelovima mozga kod shizofrenih bolesnika. Uz dopaminski , proučavao se i serotoninski sustav, vezano uz razvoj tzv. novih antipsihotika. Danas su istraživanja bazirana velikim dijelom na glutamatni, te vezano uz njega GABAergički neurotransmiterski sustav sa razvojem novih farmakoterapijskih mogućnosti (6). Tako se u patogenezi i potencijalnom liječenju shizofrenije ispituje uloga glicina, d-serina, Gly T1 glicinskog transportera, Glu R2/3 presinaptičkog metabotropnog glutamatnog receptora, AMPA-kina koji djeluju na AMPA glutamatni receptor i drugih sudionika u glutamatnom procesuiranju (5,7,8,9). Također se sve više doznaje o međusobnoj povezanosti neurotransmitorskih sustava pri nastanku shizofrenije (10).

Dijagnoza shizofrenije

Studije prikaza mozga pokazuju da je shizofrenija povezana sa povećanjem lateralnim moždanih komora i gubitkom volumena prefrontalnog korteksa, temporalnog korteksa, hipokampusa, amigdala i talamusa.

Dijagnoza shizofrenije temelji se na dogovorenim dijagnostičkim kriterijima, aktualno prema kriterijima 10. revizije Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-10) (11) i prema 4. izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-IV) (12). Prema današnjim razmatranjima shizofrenija obuhvaća 5 dimenzija koje se dijelom preklapaju, a koje su uglavnom obuhvaćene dijagnostičkim kriterijima. One podrazumijevaju pozitivne, negativne, kognitivne, agresivne/hostilne i afektivne simptome. Pozitivni simptomi uključuju halucinacije, deluzije, poremećeno ponašanje i govor. Negativne simptome karakterizira zaravnjeni afekt, emocionalno povlačenje, siromašen raport, pasivnost, apatično socijalno povlačenje, poteškoće apstraktnog mišljenja, gubitak spontaniteta, stereotipno razmišljanje, alogija, avolicija, anhedonija, poremećaj pažnje. Kognitivni simptomi obuhvaćaju oštećenu verbalnu fluentnost, poteškoće sa serijskim učenjem, oštećeno izvršno funkcioniranje. Agresivni/hostilni simptomi su povezani s problemima kontrole impulsa. Afektivni simptomi su depresivno raspoloženje, anksioznost, osjećaj krivnje, napetosti, iritabilnosti, i brige (5).
Studije prikaza mozga pokazuju da je shizofrenija povezana sa povećanjem lateralnim moždanih komora i gubitkom volumena prefrontalnog korteksa, temporalnog korteksa, hipokampusa, amigdala i talamusa (13, 14).

Temeljno farmakoterapijsko liječenje shizofrenije

Novi antipsihotici djeluju na više različitih neurotransmiterskih sustava te tako utječu na simptome shizofrenije.

Temeljno farmakoterapijsko liječenje shizofrenije predstavljaju antipsihotici (15, 16). Među antipsihoticima razlikujemo „stare", odnosno tipične, konvencionalne ili klasične antipsihotike koji predstavljaju prvu generaciju antipsihotika, te „nove", odnosno atipične antipsihotike koji predstavljaju drugu i treću generaciju antipsihotika. Međusobno se dominantno razlikuju po tome što stari antipsihotici uzrokuju značajnije ekstrapiramidne nuspojave (17). Osim toga oni uzrokuju značajniju hiperprolaktinemiju, jače se vežu na mezolimbičke dopaminske receptore, imaju manju efikasnost u odnosu na negativne i kognitivne simptome, te na druge komponente poremećaja (depresija, suicid) (4).

Svi danas dostupni antipsihotici djeluju antagonistički na dopaminske D2 receptore prema nalazima PET i SPECT studija (18). No, dok stariji antipsihotici pokazuju visok afinitet za dopaminske D2 receptore, noviji antipsihotici pokazuju veći afinitet za serotoninske 5HT2A, nego za dopaminske D2 receptore. Također, novi antipsihotici brže disociraju s dopaminskih D2 receptora (19). Neki novi antipsihotici (aripiprazol) su parcijalni agonisti dopaminskih D2 receptora (20). Osim na dopaminske D2 i serotoninske 5HT2 receptore, neki novi antipsihotici djeluju direktno ili indirektno na serotoninske 5HT1A receptore (21), te imaju umjeren do visok afinitet za adrenergičke α1 receptore. Prefrontalni korteks sadrži veliku gustoću neurona koji sadrže 5HT1A, 5HT2A i α1 adrenoreceptore, te umjerenu gustoću dopaminskih receptora (22, 23), što može ukazivati na činjenicu da novi antipsihotici djeluju primarno u prefrontalnom korteksu. Ti su receptori uglavnom smješteni na piramidnim neuronima s projekcijama prema subkortikalnim strukturama. 5HT2A receptorska mRNA je nađena u znatnoj količini u piramidnim neuronima koji imaju projekcije prema ventralnoj tegmentalnoj arei i dorzalnoj nucleus raphe (24). To može značiti da blokada tih receptora pomoću antipsihotika normalizira abnormalnu funkciju monoaminergičkih ascendentnih sistema u shizofreniji.

Novi antipsihotici, dakle, djeluju na više različitih neurotransmiterskih sustava te tako utječu na simptome shizofrenije. Osim ovog simptomatskog djelovanja novih antipsihotika, neke studije sprovedene na animalnim modelima i u kulturi stanica pokazuju da novi antipsihotici mogu potaknuti značajne promjene u intracelularnim zbivanjima koja su povezana sa neuroplastičnošću, neurogenezom i neuroprotekcijom od egzitotoksičnih napada (25), što bi moglo ukazivati na njihovo djelovanje na samu etiologiju shizofrenije.

Literatura

Sadock BJ, Sadock VA. Kaplan & Sadock's synopsis of psychiatry: behavoural sciences/clinical psychiatry. 9th ed. Philadelphia: Lippincott Williams& Wilkins; 2003.
2. Carlborg a, Winnerbäck K, Jönsson EG, Jokinen J, Nordström P. Suicide in schizophrenia. Expert Rev Neurother. 2010;10(7):1153-64.
3. Sadock BJ, Sadock VA. Kaplan &Sadock's comprehensive textbook of psychiatry. 8th ed. Philadelphia: Lippincott Williams & Wilkins; 2005.
4. Jones PB, Buckley PF. Schizophrenia. 1st ed. Philadelphia: Elsevier Limited; 2006.
5. Stahl SM. Stahl's Essential psychopharmacology. 3rd ed. Cambridge: Cambridge University Press; 2008.
6. Paz RD, Tardito S, Atzori M, Tseng KY. Glutamatergic dysfunction in schizophrenia: from basic neuroscience to clinical psychopharmacology. Eur Neuropsychopharmacol. 2008;18:773-86.
7. Heresco-Levy U, Javitt DC, Ebstein R, Vass A, Lichtenbwerg P, Bar G, Catinari S, Ermilov M. D-serine efficacy as add-on pharmacotherapy to risperidone and olanzapine for treatment-refractory schizophrenia. Biol Psychiatry. 2005;57:577-85.
8. Javitt DC. Is the glycine site half saturated or half unsaturated? Effects of glutamatergic drugs in schizohrenia patients. Curr Opin Psychiatry. 2006;19:151-7.
9. Lane HY, Huang CL, Wu PL, Liu YC, Chang YC, Lin PY, Chen PW, Tsai G. Glycine transporter 1 inhibitor, N-methylglycine (Sarcosine), added to clozapine for the treatment of schizophrenia. Biol Psychiatry. 2006;60:645-9.
10. Benes FM. Emerging principles of altered neural circuitry in schizophrenia. Brain Res Rev. 2000;31:251-69.
11. World Health Organization The ICD-10 classification of Mental and Behavioural Disorders: Diagnostic Criteria for Research. Geneva: World Health Organization, 1993.
12. American Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th ed. Washington, DC: American Psychiatric Association, 1994.
13. Heckers S. Neuroimaging studies of the hippocampus in schizophrenia. Hippocampus. 2001;11(5);520-8.
14. Yamasue H, Iwanami A, Hirayasu Y, Yamada H, Abe O, Kuroki N, Fukuda R, Tsujii K, Aoki S, Ohtomo K, Kato N, Kasai K. Localized volume reduction in prefrontal, temporolimbic, and paralimbic regions in schizophrenia; an MRI parcellation study. Psychiatry Res. 2004;131:195-207.
15. Leucht S, Komossa K, Rummel-Kluge C, Corves C, Hunger H, Schmid F, Asenjo Lobos C, Schwarz S, Davis JM. A meta-analysis of head-to-head comparisons of second-generation antipsychotics in the treatment of schizophrenia. Am J Psychiatry. 2009;166:152
16. Gutiérrez-Casares JR, Cañas F, Rodriguez-Morales A, Hidalgo-Borrajo R, Alonso-Escolano D .Adherence to treatment and therapeutic strategies in schizophrenic patients. tha ADHERE study. CNS Spectr. 2010;15:327-37.
17. Glazer WM. Extrapyramidal side effects, tardive dyskinesia, and the cocept of schizophrenia. J Clin Psychiat. 2000;61:16-21.
18. Howes OD, Egerton A, Allan V, McGuire P, Stokes P, Kapur S. Mechanisms underlying psychosis and antipsychotic treatment response in schizophrenia: insights from PET and SPECT imaging. Curr Pharm Des 2009;15(22):2550-9.
19. Seeman P. An update of fast-off dopamine D2 atypical antipsychotics. Am J Psychiatry. 2005;162:1984-5.
20. Cassano GB, Fagiolini A, Lattanzi L, Monteleone P, Niolu C, Sacchetti E, Siracusano A, Vita A. Aripiprazole in the tratment of schizophrenia. Clin Drug Invest 2007;27(1):1-13.
21. Díaz-Mataix L, Scorza MC, Bortolozzi A, Toth M, Celada P, Artigas F. Involvement of 5-HT1A receptors in prefrontal cortex in the modulation of dopaminergic activity: role in atypical antipsychotic action. J Neurosci. 2005;25:10831-43.
22. Amargós-Bosch M, Bortolozzi A, Puig V et al. Co-expression and in vivo interaction of serotonin1A and serotonin 2A receptors in pyramidal neurons of prefrontal cortex. Cereb Cortex. 2004;14:1100-9.
23. Santana N, Mengod F, Artigas F. Quantitative analysis of the expression of dopamine D1 and D2 receptors in pyramidal and GABAergic neurons of the rat prefrontal cortex. Cereb Cortex. 2009;19:849-60.
24. Vázquez-Borsetti P, Cortés R, Artigas F. Pyramidal neurons in rat prefrontal cortex projecting to ventral tegmental area and dorsal raphe nucleus express 5-HT2A receptors. Cereb Cortex. 2009;19:1678-86.
25. Hunsberger J, Austin DR, Henter ID, Chen G. The neurotrophic and neuroprotective effects of psycotropic agents. Dialogues Clin Neurosci. 2009;11(3):333-48.