Prikaz bolesnice

Iz anamnestičkih te kliničkih podataka:

Bolesnica u dobi  od 61 godinu, kućanica, neudana, majka jednog djeteta, živi u udomiteljskoj obitelji. Rođena je u obitelji s četvero djece  kao najstarija. Porod i rani psihomotorni razvoj protekli su uredno.

Obiteljska anamneza: majka i mlađa sestra su psihičke bolesnice (boluju od paranoidne shizofrenije), a brat se liječio zbog alkoholizma.

Odrastala je u teškim financijsko-egzistencijalnim  uvjetima, naime otac je napustio obitelj, majka nije uopće radila stoga su živjeli od socijalne pomoći.

Završila je pet razreda osnovne škole. U šesnaestoj godini stupila je u izvanbračnu zajednicu koja je trajala godinu dana te rodila kćer. Ostavila ju je majci i otišla raditi u inozemstvo. U Hrvatsku se vratila nakon pet godina.

Oduzeta joj je poslovna sposobnost u potpunosti i ima skrbnika. Posljednjih trinaestak godina udomljena je u obitelj poznanika kao jedina štićenica.

U psihijatrijskom je tretmanu od tridesete godine života. U više je navrata liječena na psihijatrijskom odjelu Opće bolnice Pakrac prije Domovinskog rata. Od 1992. godine u Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr Ivan Barbot“ u Popovači, kroz petnaest rehospitalizacija dijagnosticirana i verificirana joj je katatona forma shizofrenije.

Pacijentica je na bolnička liječenja hospitalizirana u stanju krajnje motorne zakočenosti, negativistična, mutistična, nesuradljiva te je u početku liječena parenteralno antipsihoticima (haloperidol, flufenazin, sulpirid, u ranijim fazama liječenjima i klozapinom) uz parenteralnu rehidraciju i prehranu putem nazogastrične sonde. Liječenje je nastavljeno antipsihoticima per os i periodičkom primjenom klasičnog antipsihotika u depot obliku. U više se navrata razmatrala mogućnost primjene elektrokonvulzivne terapije, ali istu zbog nedostupnosti nije bilo moguće realizirati.

Unazad tri godine primljena je na liječenje zbog recidiva primarnog psihičkog poremećaja.

U kliničkoj slici dominirao je poremećaj psihomotorike u vidu hipokinetskih fenomena uz silan osjećaj straha, vidne i slušne obmane osjetila neugodnog karaktera, zamjetno  tremorozna (EPS - ekstrapiramidne nuspojave).

Propisanu psihofarmaterapiju uzimala je redovito i to pod kontrolom udomiteljice: promazin 75 mg /dan, alprazolam 1,5 mg/dan, biperiden 4 mg/dan, flufenazin depot 1 amp. i.m. + biperiden 1 amp. i.m. svaka tri tjedna. Ampularnu terapiju je primila tjedan dana prije prijama u bolnicu.

Po admisiji korigirana je psihofarmakoterapija. Uveden je klozapin u malim dozama (2 x 12,5 mg), uz biperiden 4 mg /dan.

Drugi dan liječenja ima epi ataku  grand mal tipa, a po smirivanju grčeva zaostaju mioklonizmi s povremenim koreatičnim kretnjama. Pacijentica je nekontaktibilna, reagira samo na jače bolne podražaje. Ordinirane su infuzije fiziološke otopine u kombinaciji sa diazepamom.

Sljedeći  dan se  razvija febrilno stanje, uz rigiditet muskulature  stoga je upućena na Neurološki odjel OB Sisak na diferentniju obradu i  liječenje u trajanju od tri tjedna. U laboratorijskim nalazima evidentirane su povišene vrijednosti enzima u krvi, dominantno CPK / 958 /, LDH 354, AST 102, ALT 49, L10,0.  EKG, EEG, CT mozga, Rtg pluća i srca bili su u granicama referentnih vrijednosti.

Dinamika CPK-a (kreatin fosfokinaze) tijekom prvih dana nakon porasta (max. vrijednosti CPK 7123)  u padu s tendencijom normalizacije. S obzirom na tijek kliničke slike, CT mozga, laboratorijske nalaze, kao i promjenu neuroleptičke terapije koja je prethodila incidentu zaključuje se da su smetnje najvjerojatnije posljedica blažeg oblika malignog neuroleptičkog sindroma. Bolesnica se po stabilizaciji stanja vraća u NPB Popovača sa sljedećom terapijom: diazepam 15 mg/dan.

Po povratku u psihijatrijsku bolnicu pacijentica je psihomotorno mirna, veoma oskudne komunikacije, hipomimična, hipobulična, anhedonična, ne iznosi sumanute sadržaje, opisuje osjećaj napetosti i strahove uz nesanicu, slabije je suradljiva, a u somatskom statusu primjetandiskretan digitalni tremor.

Nakon određene  stanke, liječenje je nastavljeno Olandixom (olanzapinom) i diazepamom.

U ožujku 2011. godine otpušta se iz bolnice poboljšanog psihičkog stanja uz terapiju Olandix 5mg uvečer te Normabel 15mg/dan.

Slijedeća hospitalizacija uslijedila je u svibnju i trajala do srpnja 2011. godine. Kod prijama psihomotorno inhibirana, praznog izraza lica, ukočenog pogleda, negativistična, veoma oskudne komunikacije, napeta, afektom udaljena, sumnjičava spram udomiteljice, afirmira vidne obmane osjetila, ima nesanicu, slabo suradljiva...

Terapija je korigirana Olandix 10 mg/dan, diazepam 30 mg/dan, sulpirid 400 mg/dan  a navedeni simptomi se povlače.

Po otpustu, u redovitom ambulantnom tretmanu održavano je stanje djelomične remisije.

Ponovna je rehospitalizirana u siječnju 2012. godine u trajanju od 2  mjeseca.

Kod prijama je psihomotorno zakočena, napeta, negativistična, mutistična, doima se ustrašena i pod utjecajem psihopatoloških doživljavanja, nesuradljiva. Ponovno se korigira doza olanzapina (Olandixa).

Pacijentica postaje psihomotorno mirna, adekvatnog kontakta i raspoloženja, primjerenijeg afekta, bez halucinatornih doživljavanja, urednih voljno-nagonskih dinamizama, suradljiva.  Otpuštena je s terapijom: Olandix 20 mg/dan, sulpirid 100 mg/dan, klonazepam 2 mg/dan.

Klinički problem

Pacijentica se liječi tridesetak godina s primarnom dijagnozom shizofrenije (katatona forma). Zbog nesuradljivosti liječena depot oblikom klasičnog antipsihotika flufenazina.

Tijekom trinaeste hospitalizacije, trećeg dana liječenja  razvila je maligni neuroleptički sindrom u kombiniranoj primjeni flufenazina u depot formi i klozapina. Provedena je ciljana i simptomatska terapija uz intenzivnu skrb na koju dolazi do povlačenju simptoma malignog neuroleptičkog sindroma.

Nakon mjesec dana  liječenje je nastavljeno malim dozama olanzapina (Olandix a 5 mg) te dolazi do poboljšanja psihičkog stanja. U slijedećih osam mjeseci, u dva navrata pojavljuje se  recidiv bolesti, te se doza olanzapina povećava na 20 mg dnevno, čime se stanje pacijentice znatno poboljšava uz zadovoljavajuće remisije bez pojave ekstrapiramidnih nuspojava.

Zaključak

Olandix (olanzapin) se pokazao kao lijek koji je jednostavan za primjenu kod nesuradljivih bolesnika. Pokazao se učinkovit kod pozitivnih i negativnih simptoma shizofrenije, a u ovom slučaju se pokazao i dobrim izborom u liječenj  bolesnice koja je prethodno razvila simptome malignog neuroleptičkog sindroma na kombiniranoj terapiji depot oblika flufenazina i klozapina. Ovom kombiniranom terapijom, uz povećanu dozu Olandixa, bolesnici je omogućena bolja kvaliteta života u udomiteljskoj obitelji