Uvod

Shizofrenija je teška duševna bolest, bolest sveukupne ličnosti, koja je posljedica poremećenog funkcioniranja mozga i koja dovodi do poremećaja važnih psihičkih funkcija i ponašanja s izraženim oštećenjem socijalnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja.

Bolest na karakterističan način ometa mišljenje, emocije, shvaćanje i motoričko ponašanje bolesnika. Kroničnost oboljenja dovodi do promjena i oštećenja kognicije, značajno mijenja volju, vrijednosni sustav, emocionalnu ekspresiju i sveukupno ponašanje.

Bolest je još uvijek nedovoljno poznate etiopatogeneze, iako postoji veliki broj različitih hipoteza i tumačenja. Razmatraju se biološki, psihološki i socijalni čimbenici.

Shizofreni poremećaj očituje se raznim znakovima i subjektivnim simptomima kao što su:

-sumanuta distorzija ili jako iskrivljen doživljaj sebe i stvarnosti, povlačenje u autistični svijet svojih bizarnih fantazija

-dezorganizacija ponašanja i dezintegracija mentalnih funkcija, te transformacija ličnosti (osjećaj da je netko drugi)

-izrazito oštećenje socijalnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja. 

Tijek bolesti može biti u dva glavna oblika, neprekidni ili progresivni i isprekidani ili recidivirajući. Tijek i ishod bolesti mogu biti različiti, a uključuju kako blage tako i teške forme s izrazitim osiromašenjem, pustošenjem i propadanjem mentalnih funkcija i cjelokupne ličnosti. Bit liječenja je da se započne u što ranijoj fazi.

Prikaz bolesnika

Muškarac rođen 1955. godine, iz Županje, neoženjen. Po zanimanju je krojač u invalidskoj mirovini.
Od 1990. godine živio je u izvanbračnoj zajednici, u kojoj je rođeno troje djece (heteropodatci). Pacijent niječe da je biološki otac navedenoj djeci. Bolesnik je lišen poslovne sposobnosti u potpunosti i postavljen je pod skrbništvo. O pacijentu i sada već ostarjeloj majci brine skrbnica koja i živi s njima u zajedničkom kućanstvu.

Obiteljska anamneza: bez pozitivnog psihijatrijskog herediteta. Otac umro 1994. godine. Za života autoritativan, strog, nasilan. Majka je starije životne dobi, teško pokretna, nesamostalna. Starija sestra zdrava. 

Bolesnik boluje od arterijske hipertenzije i šećerne bolesti ovisne o inzulinu (pod kontrolom internista). Godine 1986. operirao „zaostali testis“. 

Iz anamneze: rođen u bračnoj zajednici kao mlađe dijete. Sestra je umirovljena medicinska sestra. Porod i rani psihomotorni razvoj uredni. Kao dijete prebolio pertusis, drugih težih bolesti nije imao. Sa sedam godina upisao osnovnu školu u Hrvatskoj, a po završetku OŠ otišao u Austriju s roditeljima. U novoj sredini se ne snalazi, pati od nostalgije, problem predstavlja nepoznavanje jezika. S vremenom prihvaća nov način života i nastoji se prilagoditi. U Austriji je završio srednju školu te stekao zvanje krojača. Nakon srednje škole vraća se u Hrvatsku na odsluženje vojne obveze. Po odsluženju vojnog roka vraća se u Austriju roditeljima. Po povratku u Austriju primjećuju se prvi znaci bolesti: socijalno se povlači, odbija komunikaciju, zaključava se u sobu iz koje ne izlazi danima, živi u strahu, misli da ga progone, znoji se i bunca.

Godine 1979. uslijedilo je prvo, od tri psihijatrijska bolnička liječenja u Austriji. Po otpustu ne uzima propisanu terapiju, te vrlo brzo nastupa pogoršanje i ponovno se indicira hospitalizacija. Na putu do bolnice, u WC-u vlaka pokušava izvršiti suicid rezanjem vena. Namjera je spriječena provalom u WC.

Godine 1981., bolesnik se iz Austrije vraća u Hrvatsku i zapošljava u Osijeku u poduzeću "Tekstilpromet" gdje radi do 1990. godine kada je u shizofrenom psihotičnom šubu (za vrijeme bolovanja dao otkaz). Iste godine umirovljen, u invalidskoj mirovini.

Od 1991. godine živio je u izvanbračnoj zajednici s osobom koja je također duševni bolesnik. U toj vezi rođeno je troje djece. Iz heteropodataka i po navodu samog pacijenta djeci nije biološki otac (nema potvrde o dokazivanju očinstva), ali ih uzdržava te ih i danas financijski pomaže. Partnerica je bila promiskuitetna osoba koja sada živi s drugim partnerom. U vezu je došla s jednim djetetom iz prvoga braka. Veza je bila problematična, disharmonična, burnih interpersonalnih doživljaja. 

Glede uzimanja terapije bolesnik je bio nekooperabilan, učestale su bile egzacerbacije psihoze i uslijedila su višekratna bolnička liječenja u Osijeku, kasnije u Vrapču i Popovači. U dugogodišnjem psihijatrijskom tretmanu liječen gotovo svom raspoloživom paletom neuroleptika (haloperidol, flufenazin, klozapin...).

Bolnička liječenja u NPB Popovača: Prvo bolničko liječenje u našoj ustanovi provedeno je 1999. godine, nakon čega je uslijedilo još devet hospitalizacija u našoj bolnici. Posljednje bolničko liječenje bilo je 2008. godine i od tada je u ambulantnom tretmanu.

Iz postojeće medicinske dokumentacije vidljivo je da je bolesnik redovito hospitaliziran u egzacerbaciji psihoze nakon prekida uzimanja terapije. Gotovo sve hospitalizacije bile su indicirane zbog dezorganiziranog ponašanja, misaone disocijacije, sumanute produkcije/ideje veličine, ideja utjecaja, obmana osjetila. U nekoliko navrata bila je indicirana i prisilna hospitalizacija zbog agresivnih ispada. 

Posljednje bolničko liječenje u NPB Popovača bilo je indicirano u egzacerbaciji psihoze koje se očitovala misaonom disocijacijom, prisutnim paranoidnim i proganjajućim sumanutostima uz ideje veličine.

Kod prijema: svjestan, kontaktibilan, uredno orijentiran u svim pravcima. Psihomotorno agitiran, nedistanciran, u sadržaju sumanute ideje odnosa, persekucije, veličine. Negira obmane iako ostavlja dojam postojanja istih. Potencijalno heteroagresivan, nije suicidalan. Nekritičan prema stanju i bolesti.

Zaprima se na zatvoreni odjel. Na primjenu bazalnog i ciljanog neuroleptika, uz anksiolitik, postupno se psihomotorno smiruje. Uz medikaciju pod nadzorom medicinskog osoblja psihičko se stanje postupno poboljšava, sređenijeg je misaonog tijeka, adekvatniji u kontaktu, suradljiviji. Nakon mjesec dana na zatvorenom odjelu bolesnik koristi kraći probno-terapijski dopust s kojeg se vraća te nastavlja liječenje na otvorenom odjelu gdje se, uz psihofarmake, liječenje provodi u okvirima socioterapijskih aktivnosti, individualnih i grupnih psihoterapijskih postupaka. Bolesnik je u ranijim i sadašnjem boravku pokazivao nadarenost u slikanju i pisanju poezije (na odjelu se nalaze njegovi radovi!). Za boravka na otvorenom odjelu u kontaktu, posebno malo dubljom eksploracijom i dalje je prisutno obilje psihopatoloških sadržaja. Korigira se terapija i uvodi risperidon uz depo flufenazin. Postupno blijede i potpuno se povlače sumanutosti, bolesnik je organiziranijeg misaonog tijeka, formalno urednog, bez heteroagresivnih ispada ili poriva. 

Iz bolnice se otpušta nakon tromjesečnog liječenja u zadovoljavajućoj remisiji osnovne bolesti, bez produktivne psihotične simptomatologije. Od tada je bolesnik u dobroj remisiji u redovnom ambulantnom praćenju i redovno uzima terapiju. Na terapiji je risperidonom - topive tbl. u dozi od 4 mg. i flufenazin depo 1 amp. svakih 28 dana. Bez psihotične je simptomatologije, zadovoljan, dobro podnosi terapiju, bez ikakvih nuspojava, kritičan prema bolesti, motiviran za liječenje.

Napominje se da je, po otpustu, došlo i do promjene skrbnika, te je nova skrbnica u potpunosti preuzela nadzor te se aktivno trudi njemu i ostarjeloj majci osigurati prateće aktivnosti i sadržaje kako bi svi zajedno što ugodnije živjeli. Bolesnik je u dobroj remisiji već godinama, ima hobije i aktivnosti koje obavlja sa zadovoljstvom: voćnjak, vrt, poezija. Zadovoljan je, u domaćinstvu ima potpuno povjerenje u bližnje, surađuje u uzimanju terapije.

Zaključak

Prikazom navedenog slučaja se željelo pokazati kako je, uz dobar izbor lijeka, potreban i suport okoline za održavanje suradljivosti bolesnika u tijeku liječenja. Uspjeh liječenja svakako podrazumijeva i postojanje zadovoljavajućih psihosocijalnih uvjeta, a mjerilo uspjeha je smanjenje broja rehospitalizacija i bolja kvaliteta života pacijenta i njegovih bližnjih.