Paula Iso-Markku sa Sveučilišta u Helsinkiju je sa svojim suradnicima istražila kako duljina praćenja, početna dob, količina tjelesne aktivnosti i kvaliteta studije mijenjaju longitudinalnu povezanosti tjelesne aktivnosti s kognicijom. U analizu je uključeno 104 studije s 341.471 sudionikom.

Istraživači su otkrili da je nakon prilagodbe rezultata zaključeno da je tjelesna aktivnost bila povezana sa smanjenom učestalošću kognitivnog oštećenja ili pada (ukupni omjer rizika, 0,97), ali u praćenjima duljim od 10 godina nije uočena značajna povezanost. Tjelesna aktivnost bila je povezana s praćenjem globalnih kognitivnih sposobnosti. Specifične kognitivne domene povezane s tjelesnom aktivnošću bile su epizodno pamćenje i verbalna fluentnost (standardizirani regresijski koeficijenti, 0,03 odnosno 0,05).

U radu je prikazana slaba povezanost između tjelesne aktivnosti i očuvanja kognitivnih sposobnosti, međutim i takva povezanost može biti klinički značajna iz perspektive zdravlja cijele populacije, osobito ako je takva aktivnost kontinuirana.