Zloćudna bolest kod bolesnika vrlo često izaziva anksioznost i depresiju, a najčešće pogađa i članove obitelji. Prisutnost depresije pojačava intenzitet i trajanje boli, pogoršava ostale simptome, utječe na terapiju i na kvalitetu života bolesnika.

Prikaz slučaja: Četiri mjeseca nakon operacije jetre zbog hepatocelularnog karcinoma, 31-godišnjoj pacijentici dijagnosticiran je recidiv bolesti. Operativno se pokušalo odstraniti promjene, ali se za vrijeme zahvata odustalo zbog zahvaćenosti velikih krvnih žila. Prema smjernicama pacijentica nije kandidat za transplantaciju. Neuspješan je bio i pokušaj transarterijske kemoembolizacije tumorske tvorbe. Trenutačno se čeka odobrenje za liječenje sorafenibom. Pacijentica je fizički dobrog općeg stanja i nema bolova.

Majka dvoje djece (3 i 8 godina) vrlo je vedra osoba koja se dobro nosila s postavljenom dijagnozom i prvim operativnim zahvatom.

Recidiv bolesti, inoperabilnost, nemogućnost transplantacije, neuspjeh transarterijske embolizacije i prihvaćanje smrti kao vrlo izglednog ishoda bolesti prilično su iscrpljujuće djelovali na pacijenticu. Dnevno se bori s osjećajima tuge, bespomoćnosti i bijesa, ali isto tako dio dana provede ne misleći na bolest. S pacijenticom je provedeno više suportivnih razgovora, a u neke su bili uključeni i drugi članovi obitelji. Preporučeno joj je povezivanje s ljudima u sličnim situacijama te posjet psihologu/psihijatru. Pacijentica smatra da joj je trenutačno dostatna podrška obitelji i prijatelja. Donijela je odluku aktivno živjeti dan za danom, kvalitetno iskoristiti vrijeme s djecom i suprugom te putovati.

Zaključak: U liječenju onkoloških bolesnika ključan je odnos obiteljskog liječnika i bolesnika te multidisciplinarni i multimodalni pristup liječenju usmjeren prema potrebama bolesnika. Vrlo je važno anksiozno-depresivni poremećaj ne smatrati „normalnim“ pratiteljem bolesti.

Anita Brandalik, Anja Jakovčević, Maja Matijević, Oskar Franjić, Rudika Gmajnić