Padovi i ozljede u starijoj dobi - kako ih spriječiti ?

Svaka starija osoba treba postati svjesna svojih novonastalih ograničenja, te ih uzeti u obzir prilikom ponašanja, kojim će smanjiti mogućnost pada i nezgode. Ukoliko je funkcionalna sposobnost jako smanjena, starija osoba će trebati pomoć i njegu u kući, kako bi bila sigurnija i zaštićena od mogućeg pada i ozljede.

Rezultati gerontoloških analiza potvrđuju kako su ozljede dominatne u starijoj životnoj dobi te kako su posljedice ozljeđivanja u starijoj životnoj dobi mnogo teže nego u mlađim dobnim skupinama Svake godine oko trećina starijih osoba padne. Osim boli, straha i osjećaja nesigurnosti, dio padova dovodi i do fizičkih ozljeda, zdravstvenih komplikacija i prijevremene smrti. Tako prema zadnjim podacima iz gerontološke datoteke Centra za gerontologiju ZZJZGZ u Hrvatskoj (2004. godina), pokazuje kako je čak 96% osoba umrlih uslijed prijeloma bedrene kosti (femura) starije od 65 godina. Od žena umrlih od posljedica prijeloma bedrene kosti, 98,41% je starije od 65 godina. Kod muškaraca udio osoba starijih od 65 godina nešto je niži te iznosi 90,91%. Iz tog razloga potrebno je spriječiti povrede i nesreće uklanjanjem prepreka i onečišćenja u kući i okolišu u kojem starija osoba živi. Treba popraviti oštećenja, prilagoditi namještaj, tepihe i osvjetljenje u kući. Paziti na mokre podove, laštenje podova, mrvice ili sitnije predmete na podu, kućne ljubimce ili djecu koji se nenadano mogu pojaviti i dovesti do pada. Starije osobe moraju imati obuću koja se ne skliže i smanjuje mogućnost pada. Osim toga na mogućnost pada mogu utjecati i lijekovi koje starija osoba uzima ili alkohol. Svaka starija osoba treba postati svjesna svojih novonastalih ograničenja, te ih uzeti u obzir prilikom ponašanja, kojim će smanjiti mogućnost pada i nezgode. Ukoliko je funkcionalna sposobnost jako smanjena, starija osoba će trebati pomoć i njegu u kući, kako bi bila sigurnija i zaštićena od mogućeg pada i ozljede. Obzirom na rezultate ove gerontološke analize, nedvojbeno je nužno unaprijediti interdisciplinarne preventivne programe u cilju smanjivanaja broje ozljeda u starijih osoba, ali i njihovih komplikacija sa svrhom očuvanja funkcionalne sposobnosti starijih osoba i u srednjoj i dubokoj starosti.

Što je dekubitus?

Najvažnije antidekubitalne mjere u očuvanju zdravlja i vitalnosti kože čine prvenstveno promjena načina življenja, uključujući prestanak pušenja, promjenu načina prehrane te svakodnevnu, umjerenu tjelesnu aktivnost, redovito mijenjanje položaja u krevetu ili u invalidskim kolicima; redoviti pregled kože na mjestima predisponiranim za nastanak dekubitalnog ulkusa; svakodnevna okolišna (posteljina, rublje) i osobna higijena; primjena posebnih antidekubitusnih madraca i jastuka; redovito održavanje kože suhom i čistom; svakodnevna masaža tijela sredstvima koja potiču cirkulaciju kože; primjena posebne zaštite za one dijelove kože koji se nalaze neposredno iznad kostiju ili zglobova.

Dekubitus predstavlja rapidno rastući gerontološko-javnozdravstveni problem upravo u starijim dobnim skupinama. Dekubitus (dekubitalni ili trofički ulkus) je posljedica ishemične nekroze i ulceracije kože, a eventualno i dubljih tkivnih struktura na područjima najviše izloženim pritisku na podlogu, posebice ako se neposredno ispod kože nalazi kost. Najčešće su to mjesta izbočenja koje stvara križna kosti (sacrum), kvrga sjedne kosti (tuber ossis ishii), područje velikog trohantera, peta i maleolarni nastavka tibije i fibule, koljena, laktovi i gležnjevi, gdje dolazi do pojačanog pritiska kože na bilo koju tvrdu površinu (madrac, invalidska kolica, sredstvo za imobilizaciju, tijesna obuća i sl.) kroz određeno vrijeme.

Najčešći unutarnji (intrinzični) čimbenici koji predstavljaju rizik za dobivanje dekubitalnoga ulkusa su osim starije životne dobi još i urinarna inkontinencija, bolesti cirkulacijskog sustava (srčani udar, moždana kap), šećerna bolest, ozljede kralješnice, bolesti periferne cirkulacije, multipla skleroza, određene duševne bolesti i dr. Od ekstrinzičnih čimbenika koji dovode do nastanka dekubitusa najvažnijim se pokazao izostanak redovitog mijenjanja položaja teško bolesnih i nepokretnih gerijatrijskih bolesnika u krevetu. Tome pogoduje trenje ili grebanje kože, nabori na posteljini i osobnom rublju, vlažna i nečista koža te neadekvatan i neudoban madrac.

U sklopu Programa primarne, sekundarne i tercijarne prevencije za starije najvažnije antidekubitalne mjere u očuvanju zdravlja i vitalnosti kože čine prvenstveno promjena načina življenja, uključujući prestanak pušenja, promjenu načina prehrane te svakodnevnu, umjerenu tjelesnu aktivnost. Druge mjera prevencije dekubitusa kod gerijatrijskih bolesnika uključuju redovito mijenjanje položaja u krevetu ili u invalidskim kolicima, barem svakih dva sata; redoviti pregled kože na mjestima predisponiranim za nastanak dekubitalnog ulkusa; svakodnevna okolišna (posteljina, rublje) i osobna higijena; primjena posebnih antidekubitusnih madraca i jastuka; redovito održavanje kože suhom i čistom; svakodnevna masaža tijela sredstvima koja potiču cirkulaciju kože; primjena posebne zaštite za one dijelove kože koji se nalaze neposredno iznad kostiju ili zglobova.

 

Što je urinarna inkontinencija?

75% korisnika stacionara domova za starije i nemoćne je inkontinentno.

Urinarna inkontinencija je nevoljno otjecanje urina, a predstavlja fokusirani gerontološko-javnozdravstveni problem u starijih osoba. Kao posljedica demografskih promjena koje karakterizira sve veći udio starijih ljudi u populaciji, raste i broj inkontinentnih osoba. Po podacima Gerontološkog zdravstveno-statističkog ljetopisa za Hrvatsku 2002./2003. godina do 75% korisnika stacionara domova za starije i nemoćne je inkontinentno, što opetovano ukazuju gerontološki pokazatelji i za 2004. godinu. No unatoč tome inkontinencija još uvijek ostaje tabu tema i vrlo je često neprepoznata, jer je bolesnici rijetko prijavljuju svom doktoru obiteljske medicine. Međutim, problem inkontinencije osobito je važno prepoznati i liječiti u ranijoj dobi zbog njezinih negativnih učinaka na opće zdravlje i svakodnevni život. U početku, zbog ispuštanja nekoliko kapi urina, oboljela osoba odustaje od bavljenja sportskim aktivnostima, a kasnije se počinje povlačiti iz društva, uz moguću pojavu depresije, koja dodatno pogoršava inkontinenciju.

Koji su rizični faktori značajni za pojavu inkontinencije?

Najznačajniji rizični faktori za pojavu inkontinencije su:
- starija životna dob
- kronične upale mokraćnih putova
- neke neurološke bolesti
- oštećenja mentalnih funkcija
- nepokretnost
- istodobno uzimanje više vrsta lijekova
- višestruki morbiditet (istovremena prisutnost više različitih bolesti kod jednog starijeg bolesnika).

Koje oblike urinarne inkontinencije razlikujemo?

U najčešće oblike urinarne inkontinencije ubrajaju se:

- stres inkontinencija

- nagonska

- preljevna

- neurogena.

Stres inkontinencija je nehotično ispuštanje urina koje nastaje kao posljedica slabljenja funkcije mišića dna zdjelice odnosno sfinktera (zatvarača) mokraćne cijevi uslijed čega kod malog tjelesnog napora (npr. smijeh, kašalj) dolazi do otjecanja malih količina urina. Slabljenje muskulature zdjeličnog dna može biti posljedica teških ili brojnih poroda, dugotrajnog kašlja (npr. kronični bronhitis), debljine, uzimanja nekih lijekova i dr. Stres inkontinencija češće pogađa žene, prvenstveno zbog njihove tjelesne građe i prirodne funkcije. Daljnji uzrok stres inkontinencije kod žena može biti i manjak estrogena tijekom i nakon menopauze. Kod muškaraca stres inkontinencija je najčešće posljedica oštećenja sfinktera mokraćnog mjehura nakon operacije prostate.

Kod nagonske inkontinencije uslijed preosjetljivog mokraćnog mjehura dolazi do iznenadnog podražaja za mokrenjem koji se ne može potisnuti. Osobe s tim oblikom inkontinencije idu često mokriti, ali u malim količinama i s jakim mlazom. Brojni uzroci mogu dovesti do razvoja nagonske inkontinencije: upala mokraćnog mjehura, hipertrofija prostate, manjak estrogena, kamenci mokraćnog mjehura, neke neurološke bolesti, psihički uzroci i dr.

Preljevnu inkontinenciju karakterizira smanjeni nagon za mokrenjem zbog čega do ispuštanja urina dolazi tek kod već prepunjenog mjehura. Kod tog tipa inkontinencije urin istječe gotovo neprekidno, u malim količinama i uz slabi mlaz. Razlog nastanka preljevne inkontinencije kod žena najčešće je dugotrajno potiskivanje nagona za mokrenje, a kod muškaraca hipertrofija prostate.

Poznato je kako uzimanje određenih lijekova može uzrokovati ili pogoršati inkontinenciju u gerijatrijskog bolesnika. Antihipertenzivi,  lijekovi koje vrlo često uzimaju upravo stariji ljudi, mogu uzrokovati ili pogoršati inkontinenciju. Razlog može biti i uzimanje određenih lijekova kao što su sedativi, triciklički antidepresivi, narkoanalgetici i dr.

Koje su dijagnostičke pretrage važne u ranom prepoznavanju problema inkontinencije?

Glavnu ulogu u ranom prepoznavanju problema inkontinencije ima doktor u primarnoj zdravstvenoj zaštiti (doktor obiteljske medicine ili ginekolog). Osnovni dijagnostički pregled morao bi uključiti ciljanu anamnezu, analizu urina, procjenu rezidualnog urina i ono što je najvažnije - dnevnik mokrenja. Detaljna specijalistička obrada između ostalog uključuje endoskopski pregled, urodinamski pregled, videourodinamski pregled te ehografiju gornjeg i donjeg dijela mokraćnog sustava.

Suvremena strategija liječenja inkontinentnog gerijatrijskog bolesnika

Suvremena strategija liječenja inkontinentnog bolesnika temelji se na aktivnom i multidisciplinarnom pristupu, a u nju su uključeni liječnik, medicinska sestra, fizioterapeut, radni terapeut, psiholog, farmaceut, njegovatelj, a i sama inkontinentna osoba. Postoje razni načini liječenja, ovisno o tipu i stupnju inkontinencije.

Važno je naglasiti da se pravovremenim i pravilnim liječenjem urinarna inkontinencija u mnogim slučajevima može spriječiti, osobito primjenom Kegelovih vježbi i to primjenom u mlađoj dobi . Radi se o vježbi kontrakcije mišića dna zdjelice koje se mogu trajno provoditi.

Što je demencija i koliko se često javlja u populaciji?

Najčešći uzroci sindroma demencije su Alzheimerova bolest i vaskularna demencija, koje su zajedno odgovorne za oko 90% slučajeva demencije.

Demencija je klinički sindrom karakteriziran propadanjem ranije stečenih mentalnih funkcija, koje vodi smanjivanju ili nemogućnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti. To je jedan od najozbiljnijih poremećaja koji pogađa starije ljude. Demencija je također i značajan rizični čimbenik za razvoj drugih gerijatrijskih problema, kao što su padovi, urinarna inkontinencija i sl. Prevalencija demencije raste ubrzano sa životnom dobi te se podvostručuje svakih 5 godina poslije 60. godine života. Gerontološka istraživanja u razvijenim zemljama ukazuju na udio oboljelih od 50% u dobi od 85 i više godina. Najčešći uzroci sindroma demencije su Alzheimerova bolest i vaskularna demencija, koje su zajedno odgovorne za oko 90% slučajeva demencije.

Je li demencija isto što i staračka zaboravljivost?

Osobe sa staračkom zaboravljivošću, za razliku od dementnih osoba, imaju sposobnost pamćenja novih informacija, a mogu se i sjetiti onih prije naučenih, ali su pri tome nešto sporiji nego u mladosti.

Važno je razlikovati demenciju od benigne staračke zaboravljivosti, koja je rezultat usporavanja mentalnih procesa u starosti. Osobe sa staračkom zaboravljivošću, za razliku od dementnih osoba, imaju sposobnost pamćenja novih informacija, a mogu se i sjetiti onih prije naučenih, ali su pri tome nešto sporiji nego u mladosti.

Najčešći simptom u ranoj fazi demencije je smanjena sposobnost kratkotrajnog pamćenja i nesposobnost učenja novih informacija. Značajan problem je i što dementne starije osobe često odlutaju. Gerontološka istraživanja potvrđuju kako se trajnom psihičkom aktivnosti u starijih osoba može prevenirati nastanak demencije pa čak i Alzheimerove bolesti.

Smjernice za terapiju i skrb o dementnim osobama

Terapijska nastojanja su usmjerena prvenstveno ublažavanju akutnih simptoma bolesti. Uklanjanje svih čimbenika koji negativno utječu na mentalne sposobnosti može značajno poboljšati svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu življenja starijih dementnih osoba, kao i odgoditi ozbiljnu funkcionalnu onesposobljenost i potrebu za institucionalizacijom. Stariji bolesnici u ranijem stadiju bolesti se obično najbolje osjećaju u poznatom okruženju. Zbog toga je za sve oboljele starije osobe koji žive u vlastitom domu potrebno procijeniti sigurnost stanovanja i provesti odgovarajuće modifikacije u smislu smanjivanja mogućnosti samoozljeđivanja. Također je potrebno takvim osobama osigurati pomoć u dnevnim aktivnostima kao što su dostava i priprema hrane, posjeti patronažnih sestara, nadzor nad uzimanjem lijekova i sl. Osobama koje boluju od demencije potrebno je omogućiti i odgovarajuću tjelesnu (npr. lagane šetnje 15-20 minuta dnevno) i mentalnu aktivnost (ovisno o bolesnikovim interesima prije pojave demencije - čitanje, umjetnost i sl.), odgovarajuću, uravnoteženu, pravilnu prehranu kao i socijalizaciju. Važan aspekt brige o dementnim osobama je i podrška članovima obitelji odnosno osobama koje skrbe o dementnim starijim bolesnicima.

Depresija u starijoj dobi

Osamljenost je glavni problem u starijih osoba, takve osobe su sklonije trajnoj nepokretljivosti, zbog socijalne izolacije, a koja je posljedično povezana s depresijom, ali i povećanom tjelesnom težinom ili pothranjenošću u starosti.

Hrvatska gerontološka istraživanja potvrdila su kako je osamljenost glavni problem u starijih osoba. Takve starije osobe su sklonije trajnoj nepokretljivosti, zbog socijalne izolacije, a koja je posljedično povezana s depresijom, ali i povećanom tjelesnom težinom ili pothranjenošću u starosti.

Depresija je bolest ili stanje koja je epidemijski u stalnom porastu što je i praćeno povećanim udjelom hrvatskog staračkog pučanstva. Najveći broj gerijatrijskih bolesnika se rijetko zbog tog problema javi svom izabranom liječniku, dok članovi njegove uže obitelji smatraju to normalnom pojavom u starosti. Starija životna dob, stres, otuđenost, nezadovoljstvo, odlazak u mirovinu, gubitak bračnog partnera, odlazak djece, smanjenje potrebe i motivacije za aktivnostima koje su nekad bile normalni dio života dodatni su "objektivni" okviri koji stvaraju pogodno tlo za depresivnu reakciju starijeg čovjeka. Zbog toga je nužna prevencija za starije kojom se primjenjuje primarna i sekundarna preventivna zdravstvena mjera trajne tjelesne i psihičke aktivnosti za starije. Nužno je potražiti stručnu pomoć, osim izabranog doktora obiteljske medicine, i psihogerijatra.