Otkriveno je da kada se uklone svi ostali faktori rizika za demenciju, odrasli koji imaju osjećaj usamljenosti imaju veći rizik za razvoj demencije u periodu od tri godine u odnosu na osobe koji se ne osjećaju usamljeno.

Nasuprot tome ta povezanost nije bila toliko vidljiva kod osoba koje su socijalno izolirane, osoba koje nisu u braku ili nisu duži dio vremena u braku kao i osoba koje nemaju socijalnu podršku.

Iz prethodnog je vidljivo da je osjećaj usamljenosti više povezan s povećanim rizikom demencije, nego biti usamljen te bi zato osjećaj usamljenosti trebao biti važan faktor rizika za razvoj demencije, neovisno o vaskularnim bolestima, depresiji ili nekom drugom faktoru.

U sudionika koji su živjeli sami, nisu bili duži period u braku i primali socijalnu pomoć imali su veću vjerojatnost razvoja demencije u razdoblju od tri godine u odnosu na osobe koje žive u zajednici, braku ili ne primaju socijalnu pomoć. Veći rizik od navedenih stanja su imale osobe koje su se osjećale usamljeno u odnosu na osobe koje se nisu tako osjećale. Nakon multivarijatne analize imale su 63% veći rizik za razvoj demencije.

Za bolje razumijevanje kako osjećaj usamljenosti može utjecati na razvoj demencije potrebno je znati je li taj osjećaj jedan od prvih signala demencije ili je izravan rezultat utjecaja patoloških neurodegenerativnih promjena na društvene sposobnosti.