Inkontinencija mokraće u žena predstavlja zabrinjavajuće učestao, dugotrajan i zahtjevan zdravstveni problem koji je opravdano kirurški liječiti isključivo nakon pravilno postavljene dijagnoze.

Kako navedeni problem bolesnicu ne ugrožava vitalno već u određenom stupnju narušava kvalitetu života potrebno je prije odluke o operaciji procijeniti mogućnost konzervativnog liječenja.

Korektivni operativni zahvat stoga je indiciran u slučajevima umjerenog i teškog stupnja statičke (stres) inkontinencije. Dugoročni ishod nakon operacije često je nepredvidiv te ovisi o mnogim čimbenicima kao što su pravilna selekcija bolesnica, odabir optimalne kirurške tehnike, sposobnost i uvježbanost operatera, kriteriji izlječenja te dužina postoperativnog praćenja.

Još uvijek ne postoji optimalna kirurška korektivna metoda sa zadovoljavajućim i dugotrajnim ishodom stoga nije iznenađujuće da kirurško liječenje stres inkontinencije do danas objedinjava preko 200 različitih tehnika.

Bolje razumjevanje patofiziologije statičke inkontinencije i oštećenja potpornih zdjeličnih struktura potaknulo je interes za razvitkom čitavog niza kirurških tehnika koje teže minimalnoj invazivnosti, jednostavnosti i učinkovitijem dugoročnom ishodu. Prekomjerna mobilnost uretre i vrata mjehura (uz postojanje ili bez defekata prednje vaginalne stijenke) ili oštećenje unutarnjeg sfinktera uretre (ISD) nezaobilazni su preduvjeti za operativni zahvat. Zajednički domet svih operacija je osigurati stabilnu potporu uretrovezikalnom spoju uz postizanje normalnog uretralnog tlaka zatvaranja s posljedičnom kontinencijom mokraće.