Depresija, anksioznost ili tjeskoba

Freud je smatrao depresiju ljutnjom usmjerenom na sebe. Suvremeni psihoanalitičari gledaju na depresiju kao poremećaj samopoštovanja u kontekstu interpersonalnih odnosa.

U današnje vrijeme, praktički se svakodnevno susrećemo s ljudima koji govore kako su depresivni, anksiozni ili tjeskobni. To su postale u svakodnevnom životu gotovo uobičajene fraze kako bi opisali svoje ili nečije raspoloženje, a i situaciju u kojoj se pojedinaca, pa i društvo nalazi. Prema statističkim podacima u razvijenim zemljama poremećaji koji spadaju u kategoriju anksioznih i depresivnih su jedan od glavnih uzroka radne nefunkcionalnosti, pojedinca. I depresija i anksioznost su poremećaji koji se još opisuju, kako je i u početku navedeno u vrijeme antike, odnosno sve što se veže uz ljudske emocije postoji od kada postoji i ljudska vrsta. Boljom dijagnostikom, većom senzibilizacijom na potrebe pojedinca, kao i sve veća usmjerenost pojedinca na sebe, doveli su do velikog broja depresivnih i anksioznih pacijenata. U vrijeme pandemije koja je dramatično promijenila dosadašnji način života nema dana da u medijima ne čujemo nešto o psihičkom stanju nacije, i načinima kako će se društvo ili pojedinac nositi s pandemijom. I u tim objavama često se upotrebljavaju nazivi kao depresija, anksioznost i tjeskoba.

No i depresija i anksiozni poremećaji su u biti ozbiljni psihički poremećaji koje treba razlikovati od reaktivnih stanja uzrokovanih nepovoljnim egzogenim faktorima.

Freud je smatrao depresiju ljutnjom usmjerenom na sebe. Suvremeni psihoanalitičari gledaju na depresiju kao poremećaj samopoštovanja u kontekstu interpersonalnih odnosa.

Kako dijagnosticiramo depresiju?

Za postavljanje dijagnoze depresije psihijatri koriste Međunarodnu klasifikaciju bolesti.

-  MKB-10 – najmanje dva od slijedeća tri zajednička simptoma:

1. depresivno raspoloženje – koje je definitivno abnormalno za određenu osobu i prisutno veći dio dana i gotovo svaki dan, bez većeg utjecaja životnih okolnosti i u trajanju od najmanje 2 tjedna
2. gubitak interesa i užitka – u uobičajenim aktivnostima koje pružaju zadovoljstvo
3. smanjenje energije ili povišena zamorljivost

- i najmanje 2 od sljedećih 7 dodatnih simptoma:

1. gubitak pouzdanja i/ili samopoštovanja
2. bezrazložan osjećaj samoprijekora ili ekscesivne i neprimjerene krivnje
3. ponavljajuće misli o smrti ili samoubojstvu, ili bilo koje suicidalno ponašanje
4. subjektivni osjećaj ili evidentno smanjena sposobnost mišljenja ili koncentracije, kao što je neodlučnost i kolebljivost
5. promjena u psihomotornoj aktivnosti u vidu agitacije ili retardacije
6. poremećaj spavanja bilo kojeg tipa
7. poremećaj apetita i promjena tjelesne težine

Anksioznost ili strah ili depresija?

Anksioznost je sastavni dio života i povremeno svi imamo ovakve osjećaje. O bolesti govorimo tek onda kada je anksioznost stalna, kada se javlja u nekim posebnim situacijama koje uobičajeno ne plaše ljude.

Anksioznost je simptom koji je poznat svakom pojedincu. Postoji strah kada je izvor prijetnje jasan i poznat, normalna anksioznost kao adekvatan odgovor na prijetnju, svrsishodna, poboljšava sposobnosti. Ali postoji i patološka anksioznost koja prema svojem intenzitetu i trajanju nema adekvatan odgovor na danu situaciju, ometa adekvatno funkcioniranje i nije u skladu s kontekstom određene životne situacije. Odnosno, možemo reći kako se pojedinac pretjerano boji nekih situacija koje su često nerealne.

Postoji puno naziva koji se koriste za anksioznost kao što su tjeskoba, zabrinutost, panika, nervoza, napetost, osjećaj da je osoba na rubu, u stresu i sl. Svi ovi izrazi opisuju stanje neugode koje se očituje kao niz tjelesnih i psihičkih simptoma koje se javlja u situacijama koje doživljavamo ugrožavajućim ili opasnim za nas, kada se bojimo posljedica i ishoda neke situacije. Nelagodu ćemo osjećati bilo da se radi o stvarnoj ili zamišljenoj opasnosti. Anksioznost je sastavni dio života i povremeno svi imamo ovakve osjećaje. O bolesti govorimo tek onda kada je anksioznost stalna, kada se javlja u nekim posebnim situacijama koje uobičajeno ne plaše ljude.

Još je Aristotel govorio strahu, 350. g. pr. Kr. i opisuje ga kao “tašt strah”, “čovjek koji se po prirodi boji svega, čak i zvuka miša.”

Kao i za postavljanje dijagnoze depresije isto tako i za postavljanje dijagnoze Generaliziranog anksioznog poremećaja potrebno je zadovoljiti kriterije Međunarodne klasifikacije bolesti.

Osoba koja pati od poremećaja mora imati primarne simptome većinu dana u razdoblju od nekoliko tjedna. Ovi bi simptomi trebali uključivati sljedeće elemente: strepnja, (briga oko budućih nezgoda, osjećaj osobe da je „na rubu“, poteškoće koncentracije), motorička napetost (nemir, tenzijske glavobolje, drhtanje, nemogućnost opuštanja), povećana aktivnost vegetativnog sustava (omaglice, znojenje, tahikardija, tahipneja, nelagoda u epigastriju, vrtoglavica, suha usta).

Vrlo često se simptomi depresije i anksioznosti preklapaju pa govorimo o anksiozno-depresivnim poremećajima. Izmjenjuju se osjećaji krivnje, anksioznosti sa sniženim raspoloženjem, gubitkom interesa, usamljenosti i gubitkom samopoštovanja.

Za postavljanje dijagnoze depresije kao i anksioznosti potrebno je da su zadovoljeni kriteriji, i u dužini trajanja, a i u intenzitetu.

Važno je naglasiti kako se anksioznost vrlo često manifestira tahikardijom, tahipnejom i bolovima u epigastriju, znojenjem, odnosno povećanom aktivnošću vegetativnog sustava, stoga je bitno isključiti somatsku bolest kod takvih pacijenta.

Zašto nastaju depresija i anksioznost?

Etiopatogeneza depresije i anksioznih poremećaja može se podijeliti u dvije osnovne teorije: biološke, u koje su uključeni neurotransmiteri, seotonin, dopamin, noradrenalin, GABA i psihosocijalne teorije.

Liječenje anksiozno-depresivnih poremećaja

Depresivni i anksiozni pacijenti pate, osjećaju se neprihvaćeno, dijelom su svjesni kako utječu na svoju okolinu, vrlo često govore o tome kako ih okolina ne razumije, kako nitko ne razumije njihovu unutarnju borbu i patnju.

Današnje liječenje anksiozno-depresivnih poremećaja pruža brojne mogućnosti i daje dobre rezultate, ali vrlo rijetko se to događa odmah, za sve je potrebno vrijeme. Ključni element u liječenju je terapijski odnos koji stvaraju liječnik i bolesnik kroz racionalni dogovor koji podržava samo liječenje. Samo lijekovi ili površna podrška nisu zamjena za osjećaj neprihvaćenosti.

Veliku ulogu u podršci bolesnicima s anksiozno-depresivnim poremećajima imaju najuži članovi obitelji, prijatelji, suradnici, koji se vrlo često teško nose s takvim pacijentima. Depresivni i anksiozni pacijenti pate, osjećaju se neprihvaćeno, dijelom su svjesni kako utječu na svoju okolinu, vrlo često govore o tome kako ih okolina ne razumije, kako nitko ne razumije njihovu unutarnju borbu i patnju. Takvo stanje utječe ne samo na pacijente nego i na njihovo okruženje, odnosno na osobe koje su s njima u kontaktu. Vrlo često obitelji depresivnih i anksioznih pacijenata traže pomoć psihijatara jer se ne mogu nositi s preplavljujućim negativnim mislima i anksioznošću koju im iznose pacijenti. Liječenje kao i skrb o depresivnim pacijentima zahtjeva veliku psihičku stabilnost. Psihijatri i liječnici općenito su naučeni na takve negativne osjećaje, ali najuži članovi obitelji se često ne mogu dovoljno dobro nositi s takvim članovima obitelji. Posebno zbog činjenice što liječenje takvih pacijenata zahtjeva vrijeme, razumijevanje, veliku sposobnost „kontejniranja“. Zbog svega navedenog u posljednje se vrijeme posvećuje pažnja i njegovateljima, odnosno osobama koje brinu o psihički bolesnim osobama. Do sada je pozornost bila usmjerena na njegovatelje koji brinu o bolesnicima s demencijom, shizofrenijom, i mentalnom retardacijom. Sve je više udruga obitelji oboljelih koji si kroz svoje programe pružaju podršku i izmjenjuju svoja iskustva. No ne treba zanemariti i njegovatelje, odnosno članove obitelji koji skrbe ili žive s pacijentima koji su anksiozni i depresivni. Kao i u ostalim psihičkim bolestima njegovatelji su dobar izvor informacija o pacijentu, ali i velika pomoć liječnicima koji liječe takve pacijente.

Kako briga o depresivnim i anksioznim pacijentima utječe na život njegovatelja?

Kvaliteta života i bolesnika i cjelokupne njegove obitelji je značajno narušena. Uvijek treba voditi računa o potencijalnoj suicidalnosti takvih pacijenta što predstavlja dodatni teret za obitelj koja skrbi o pacijentu.

Briga o depresivnim i anksioznim pacijentima značajno utječe na život njegovatelja, objektivno i subjektivno. Različite studije ispituju ponašanje obitelji, prijatelja koji skrbe o takvim pacijentima. Zaključci jedne recentne studije iz 2020. godine govore o tome kako su se i kod njegovatelja koji brinu o depresivnim pacijentima pojavili simptomi depresije. Njegovatelji počinju i sami imati negativna razmišljanja, odbijaju kontakt i brigu o depresivnim bolesnicima. Odbijanje prema pacijentima određeno je razinom depresivnih simptoma, subjektivnog osjećaja tuge i ljutnje od strane njegovatelja, a ne njihovim objektivnim opterećenjem. Ovi nalazi upućuju na to da subjektivni teret njegovatelja ima značajniju ulogu u predviđanju njihovog odbijanja i učestalosti ponašanja skrbi prema pacijentima nego objektivni teret.

Kvaliteta života i bolesnika i cjelokupne njegove obitelji je značajno narušena. Uvijek treba voditi računa o potencijalnoj suicidalnosti takvih pacijenta što predstavlja dodatni teret za obitelj koja skrbi o pacijentu.

Nebrojeno je primjera iz svakodnevne kliničke prakse, kada anksiozno-depresivni pacijent dolazi na hitan prijam na psihijatrijski odjel, često su članovi obitelji u velikoj dilemi, ostaviti pacijenta na liječenju ili preuzeti rizik i nastaviti brinuti hoće li si on ili ona nešto napraviti. Članovi obitelji se vrlo često osjećaju krivi jer su sve pružili pacijentu, a on je i dalje nesretan i tužan i razmišlja da si oduzme život. Zbog toga se često članovi obitelji osjećaju kažnjeni, jer unatoč njihovim naporima pacijent i dalje ne vidi smisao u životu. Sve to psihički iscrpljuje njegovatelje, jer nikad nisu dovoljno dobri, pa nije rijedak slučaj da i oni završe na liječenju s gotovo identičnim simptomima, jer na neki način „pobjegnu“ u bolest.

Svaki liječnik se prvenstveno bavi i brine o pacijentu, ali ne treba zanemariti i najuže članove obitelji ili prijatelja koji srbe o pacijentu, koji su također vrlo često preplavljeni negativnim osjećajima i čini im se da se nalaze u bezizlaznoj situaciji. Kako je već i ranije navedeni i sami njegovatelji su skloniji depresivnim i anksioznim reakcijama, čini im se da su u začaranom krugu zajedno sa svojim bolesnicima.  

Obitelji se u pitanju skrbi susreću s brojnim nepremostivim preprekama. Posebno u ovo pandemijsko vrijeme kada je i pristup zdravstvenom sustavu i liječnicima ograničen.

Zaključak

Važno je naglasiti da je s početkom pandemijie došlo do reorganizacije psihijatrijske skrbi, pa je sada moguće online gotovo u svakom trenutku dobiti psihološku potporu, uključiti se u različite radionice o samopomoći i biti dio virtualne grupe osoba sa sličnim problemima.

Potrebno je kada je god to moguće saslušati članove obitelji, pružiti im psihološku podršku, pružiti im dovoljno empatije i razumijevanja za njihove svakodnevne probleme s kojima se susreću u brizi oko anksioznih i depresivnih pacijenata, jer oni su ključna karika u poboljšanju psihičkog stanja pacijenta. Jasno je da to zahtjeva veliki trud terapeuta, ali to je vjerojatno jedini način kako pomoći i pacijentima i njihovim obiteljima. Važno je naglasiti da je s početkom pandemijie došlo do reorganizacije psihijatrijske skrbi, pa je sada moguće online gotovo u svakom trenutku dobiti psihološku potporu, uključiti se u različite radionice o samopomoći i biti dio virtualne grupe osoba sa sličnim problemima.  

Literatura

1. Crocq MA. The history of generalized anxiety disorder as a diagnostic category. Dialogues in clinical neuroscience. 2017 Jun;19(2):107.
2. Sheng-Hsiang Yu The caregivers' dilemma: Care burden, rejection, and caregiving behaviors among the caregivers of patients with depressive disorders. 2020 May;287:112916.
3. Gallagher S-K, Mechanic D (1996) Living with the mentally ill: effects on the health and functioning of other household members. Soc. Sci. Med. Vol 42. No. 12. pp.
4. Zendjidjian X, Richieri R, Adida M, Limousin S, Gaubert N, Parola N, Lançon C, Boyer L (2012) Quality of life among caregivers of individuals with affective disorders. Journal of Affective Disorders 136:660-665 
5. Klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja, deseta revizija, Medicinska naklada 1999.
6. Nikić J. Kvaliteta života članova obitelji oboljelog od depresivnog poremećaja. Diplomski rad 2014. Dostupno na: https://repozitorij.mef.unizg.hr/islandora/object/mef%3A305/datastream/PDF/view.