U istraživanje je uključeno 600 žena sa stresnom ili mješovitom urinarnom inkontinencijom te randomizirano u dvije skupine, i to na ispitivanu skupinu koja je uz vježbe jačanja mišića dna zdjelice imala i elektromiografski biofeedback te kontrolnu koja je provodila samo vježbe. U obje skupine ženama je ponuđeno šest kliničkih pregleda s terapeutom za kontinenciju tijekom 16 tjedana, kao i režim vježbi jačanja mišića dna zdjelice koje su ispitanice provodile kod kuće. U ispitivanoj skupini, elektromiografski uređaj korišten je i kod terapeuta i kod kuće. Takvi uređaji koriste vaginalnu sondu za prikaz električne aktivnosti mišića dna zdjelice na ekranu, koja se zatim koristi za usmjeravanje vježbi mišića dna zdjelice

Na početku istraživanja prosječna ocjena težine inkontinencije bila je približno 12 (od 21) u obje skupine. Nakon 24 mjeseca ispitivanja nalaz je poboljšan na približno 8 u obje skupine. Ispitivana i kontrolna skupina se nisu razlikovale u udjelu žena koje su se poboljšale ili su bile izliječene.

Istraživači su zaključili da nije potrebno rutinski preporučivati dodatnu uporabu bihevioralne metode,

Kod nas se i inače smatra da biofeedback nije samostalna terapija, nego nadopuna pri izvođenju vježbi jačanja mišića dna zdjelice tako što se uređajima koji mjere odgovor muskulature prilikom izvođenja kontrakcija bolesnicima daju povratne informacije o efikasnosti vježbanja. Upotreba biofeedbacka temelji se na mišljenju da dodatni poticaj u obliku povratnih informacija pomaže razvoj motoričkih vještina. Za biofeedback se rabe uretralne, vaginalne ili rektalne sonde koje bilježe EMG aktivnost zdjelične muskulature ili jačinu kontrakcije. Sonde su spojene na monitore koji te podatke u obliku zvučnih, vizualnih ili taktilnih signala prenose pacijentu koji na taj način dobiva povratnu informaciju o tome kontrahira li ispravno i dovoljno snažno mišiće dna zdjelice.