Pretilost je jedno od najčešćih stanja koje vidimo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Pogađa više od 40% odraslih u Sjedinjenim Državama. Postoji vrlo malo, ako ih uopće ima, bolesti kod kojih postoji toliko nesporazuma, pristranosti i zabune o ispravnom načinu pristupa.
Mnogi ljudi još uvijek misle na pretilost kao na nedostatak volje. Nakon što se osoba udeblja, hormonske promjene i metaboličke promjene dovode do toga da se tijelo odupire gubitku težine.
The Lancet Diabetes & Endocrinology Commission sastavio je novu međunarodnu konsenzusnu izjavu o definiciji i dijagnostičkim kriterijima za kliničku pretilost. Ova izjava ima važne implikacije za liječenje pojedinačnih pacijenata i za odobrenje osiguranja za lijekove. To je također izjava na koju treba obratiti pozornost jer su je odobrile velike medicinske organizacije diljem svijeta, uključujući Američko udruženje kliničke endokrinologije (American Association of Clinical Endocrinology), Američko udruženje za dijabetes (The American Diabetes Association) i Američko udruženje za srce (The American Heart Association).
Komisija daje dvije glavne preporuke. Prva od njih je da pretilost treba kategorizirati kao "kliničku pretilost" ili "pretkliničku pretilost".
Komisija definira kliničku pretilost kao stanje u kojem je rizik za zdravlje povezan s prekomjernom masnoćom već materijaliziran i može se objektivno dokumentirati. Dakle, ako pacijent ima metabolički sindrom, dijabetes, artritis ili funkcionalna ograničenja zbog pretilosti, radi se o kliničkoj pretilosti.
Pretklinička pretilost je prekomjerna masnoća bez promjene tjelesne funkcije. Pacijent koji ima pretkliničku pretilost može, ali i ne mora razviti komplikacije pretilosti u budućnosti. Pragmatično obrazloženje za ovu razliku bilo je stvoriti osjećaj hitnosti u liječenju kliničke pretilosti i utjecati na kliničare i kreatore politike poput osiguravatelja da shvate važnost agresivnog liječenja pretilosti.
Druga glavna preporuka Komisije je da se indeks tjelesne mase (BMI) treba koristiti kao alat za probir, nakon čega treba poduzeti potvrdu prekomjerne ili abdominalne adipoznosti kako bi se potvrdilo ima li pacijent pretilost i/ili gdje se u tijelu nakupilo masno tkivo. Tradicionalna definicija pretilosti temeljena na BMI-u nije baš točna. Ne pravi razliku između nemasne tjelesne mase (što su mišići, kosti i organi) i masne tjelesne mase. Ravnoteža nemasne i masne tjelesne mase utječe na rizik. Nadalje, BMI ne daje uvid u raspodjelu tjelesne masti, što je važno jer povećana visceralna i abdominalna masnoća povećavaju metabolički i srčani rizik.
Tradicionalna definicija pretilosti kod odraslih osoba neazijskog porijekla je BMI od ≥ 30, a prekomjerna tjelesna težina je BMI od 25-29,9. Za odrasle Azijate, odgovarajuće brojke su BMI od 25-27,5 ili više za pretilost i 23-24,9 za prekomjernu težinu.
Za svaku bolest bitna je točna dijagnoza, a kod pretilosti nije ništa drugačije. Koncept BMI za definiranje pretilosti temeljio se na populacijskim podacima, ali na individualnoj razini definiranje pretilosti isključivo prema BMI može dovesti do pretjerane dijagnoze pretilosti kod osoba s BMI > 30 i premale dijagnoze pretilosti kod onih koji su prema BMI kategorizirani kao prekomjerna tjelesna težina. Ovo posebno vrijedi za ljude koji su najbliži graničnim točkama.
Zanimljivo je da su studije pokazale da BMI ima dobru specifičnost (> 90%) za prepoznavanje pretilosti kod onih s BMI > 30, ali slabu osjetljivost (oko 50%), što znači da mnogi ljudi klasificirani kao pretili prema BMI-u zapravo imaju višak masnoće.
Komisija preporučuje da se BMI koristi kao alat za provjeru i da se potvrda prekomjerne pretilosti ili abdominalne pretilosti zatim izvrši ili izravnim mjerenjem tjelesne masnoće rendgenskom apsorpciometrijom s dvostrukom energijom (DEXA), bioimpedancijom ili nekom drugom metodom ili antropometrijskim kriterijem — najčešće opsegom struka (> 35 inča u žena, > 40 inča u muškaraca). Unutar svake kategorije BMI, veći opseg struka je pokazatelj većeg zdravstvenog rizika od pretilosti.
Ukratko, Komisija sugerira da klasificiranje pretilosti u kliničku pretilost i pretkliničku pretilost omogućuje nama i kreatorima politike da bolje razumijemo važnost i damo prioritet liječenju onih čija pretilost ima trenutačne zdravstvene posljedice, dok se i dalje zalaže za liječenje onih s pretkliničkom pretilošću. Drugo, probir na pretilost pomoću BMI-a, a zatim korištenjem izravnih mjera adipoznosti kao što je DEXA ili bioelektrične impedancije ili opsega struka smanjit će pogrešnu klasifikaciju pretilosti.
