Takozvani “društveni” mozak nalazi se u području dijela čeonog i dubokim strukturama sljepoočnog režnja te je podložan promjenama tijekom života. Istraživanja su pokazala da tijekom puberteta u tim dijelovima mozga dolazi do sinaptičke reorganizacije i promjena morfologije, ali i volumena pojedinih jezgara čime se tumače i promjene ponašanja u toj dobi. U ranom razvojnom razdoblju čovjeka, upravo su susreti i komunikacija između jedinki doveli do razvoja sofisticiranijih, “računalno” sposobnijih i metabolički zahtjevnijih regija mozga. Također, studije naprednih neuroslikovnih metoda ukazale  su da kod osoba koje se smatraju usamljenima postoji jasan “neuronalni” potpis u dijelovima moždanih struktura koji ih razlikuje od osoba koje se smatraju društveno ispunjenima. Drugim riječima, izgleda da postoji jasna strukturalna promjena mozga “usamljenika”.

Neurobiologija društvene udaljenosti danas je u posebnoj žiži interesa znanstvenika, naravno uslijed pratećih posljedica nedavne pandemije, koje utječu i na taj segment života, ali, još i više s obzirom na sve veće promjene u socijalnim kontaktima koji su danas puno više vezani uz virtualni nego stvarni svijet. Dokazano je da su ljudi koje sebe smatraju usamljenima i izoliranima (treba svakako naglasiti da je i taj parametar izuzetno subjektivan i ovisi o nizu čimbenika) podložniji nekim bolestima (kao što je kognitivno propadanje pa i razvoj Alzheimerove demencije, depresija pa time i povišeni rizik kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih bolesti), te slabljenju imunološkog sustava općenito, ali i da se uslijed dugotrajne društvene izoliranosti javljaju specifične morfološke promjene mozga. Digitalizacija kojoj smo svjedoci podupire ponašanje “usamljenika” i omogućava lažnu viziju stvarnosti što je prema današnjim saznanjima podloga ne samo načina komunikacije već i strukturalnih promjena centralnog živčanog sustava.