Vještina komunikacije uz znanje, klinički pregled i sposobnost rješavanja problema jedna je od četiriju temeljnih kompetencija dobre kliničke prakse, potrebno ju je učiti i trajno usavršavati, a obiteljskom liječniku ključna je za svakodnevni rad.

Odnos liječnik - bolesnik jest suradničko-partnerski - informativni, temelji se na razumijevanju, brizi, uvažavanju, dobroj komunikaciji.

Svakodnevno obiteljski liječnik komunicira s „teškim“ bolesnikom pa uspjeh komunikacije može izostati unatoč liječnikovu naporu. Važno je da liječnik prepozna koje su stvarne poteškoće bolesnika, ali također da prizna i prihvati svoja osobna i profesionalna ograničenja i neuspjeh koji ponekad prati i najbolju intervenciju.

Priopćavanje loših vijesti zahtijeva poznavanje postupka i psiholoških značajka koje ga prate. Temeljna načela su: istinu umirućem bolesniku priopćit će se samo onda kada bolesnik to želi, postupno, onoliko koliko on želi znati u tom trenutku, povoljno u fazama cjenkanja i potištenosti, a najbolje u fazi prihvaćanja stanja u kojem se nalazi. Pri tome uvijek treba pružiti nadu, ali ne lažnu, nikada ne reći laž i uvijek nuditi pomoć.

Lidija Prlić