Unatoč velikog broja istraživanja o vitaminu D u posljednja 2 desetljeća, još uvijek nema konsenzusa o optimalnim razinama vitamina D u serumu za zdravlje kostura, a kamoli za zdravlje drugih organskih sustava. Nacionalna medicinska akademija 2011. je predložila da je koncentracija 25-hidroksivitamina D (25[OH]D) u serumu od ≥ 20 ng/mL (50 nmol/L) dovoljna za zdravlje kostura, dok je Endocrine Society preporučio ≥ 30 ng /mL (75 nmol/L). Nije bilo ažuriranja ovih preporuka, a 2021. US Preventive Services Task Force  zaključio je da nema koristi od probira na nedostatak vitamina D kod asimptomatskih odraslih osoba.

Nova studija procijenila je povezanost između početne razine 25(OH)D u serumu i neskeletnog ishoda, incidentnog dijabetesa tipa 2 (T2D), u velikoj (N = 379 699) populaciji uključenoj u UK Biobank. Nakon srednjeg praćenja od 14 godina, studija je otkrila da je 6315 (1,9 %) sudionika s normoglikemijom i 9085 (16,9 %) s predijabetesom razvilo T2D. Viša koncentracija 25(OH)D u serumu bila je značajno povezana s nižim rizikom pojave T2D. U usporedbi s osobama sa serumskim 25(OH)D <10 ng/mL, oni s 25(OH)D ≥ 30 ng/mL imali su niži rizik za pojavu T2D, s multivarijatno prilagođenim omjerima rizika od 0,62 za normoglikemiju i 0,64 za predijabetes.

Kao i kod svih kohortnih studija, postoje ograničenja i za ovu studiju, uključujući istraživanu populaciju koja je uglavnom bila bijela i ishod T2D-a  koji je definiran prijemom u bolnicu i registrom umrlih. Štoviše, veza nije jednaka uzročnosti, osobito nakon što je kliničko ispitivanje, studija D2d, pokazalo da nema sveukupne koristi od suplementacije vitaminom D u smanjenju incidenata T2D kod pojedinaca s predijabetesom.

Kako pomiriti nalaze iz trenutne studije i intervencijska ispitivanja poput D2d studije?

Prvo, studija D2d možda je bila nedovoljno snažna unatoč tome što je uključila 2423 osobe s predijabetesom, i postoje neke nijanse koje treba primijetiti.

U post hoc analizi podataka studije D2d, dodatak vitamina D značajno je smanjio pojavu T2D za 62 % kod onih s osnovnom serumskom razinom 25(OH)D < 12 ng/mL; međutim, ova podskupina pojedinaca predstavljala je samo 4 % ispitivane populacije, a 42 % D2d populacije imalo je serumski 25(OH)D ≥ 30 ng/mL. Drugo, metaanaliza triju intervencijskih ispitivanja vitamina D u predijabetesu (N = 4190 sudionika), uključujući D2d, pokazala je da suplementacija vitaminom D značajno smanjuje rizik za T2D za 15 % - stupanj koristi koji niti jedno od tri pojedinačna ispitivanja nije dokazalo. U odnosu na suplementaciju vitaminom D, sudionici koji su održavali serumsku koncentraciju 25(OH)D ≥50 ng/mL imali su manji rizik za T2D za 76 % u usporedbi s onima sa serumskom koncentracijom 25(OH)D između 20 i 29 ng/mL.

Uzevši sve zajedno, uključujući nova otkrića, trebali bismo razmotriti probir i liječenje nedostatka vitamina D kod pojedinaca s rizikom od T2D, s ciljem ciljane koncentracije 25(OH)D u serumu od najmanje 30 ng/mL.