Čini se da je tjelovježba učinkovita kao nadopuna ili alternativa farmakoterapiji i psihoterapiji u liječenju pacijenata s depresijom, ali dokazi o komparativnoj vrijednosti specifičnih modaliteta i intenziteta tjelovježbe su ograničeni. U provedenu metaanalizu istraživači su uključili i analizirali 218 randomiziranih kontroliranih ispitivanja u kojima je bilo više od 14 000 ispitanika. Uspoređen je bilo koji oblik vježbanja s bilo kojom drugom intervencijom kod pacijenata s velikim depresivnim poremećajem.

Sve navedene aktivnosti dovele su do barem umjerenog poboljšanja depresije: hodanje ili trčanje, joga, tjelovježba u kombinaciji sa selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina (SSRI), trening snage, miješane aerobne vježbe, tai chi ili qigong, te ples. Jače vježbanje općenito je bilo učinkovitije, a optimalni modalitet vježbanja varirao je ovisno o dobi i spolu. Kognitivno-bihevioralna terapija i aerobne vježbe plus psihoterapija imali su umjerene učinke, dok su sami SSRI imali mali učinak.

Učinci tjelovježbe su vjerojatno posredovani nekom kombinacijom socijalne interakcije, svjesnosti, povećane samoučinkovitosti, kombinirani s boravkom u prirodi i neurobiološkim mehanizmom. Autori predlažu da smjernice za liječenje depresije trebaju uključivati i recept za tjelesnu aktivnosti i vježbanje i to individualiziran prema karakteristikama svakog pojedinog pacijenta. Posebne upute će sigurno biti učinkovitije od općih savjeta. Međutim, autori su naveli da je povjerenje u učinke tjelesne aktivnosti i vježbanja bilo nisko u analiziranim ispitivanjima zbog potencijalne pristranosti i heterogenosti u ovoj velikoj metaanalizi što je i inače čest problem ovakih analiza.