Bolesnici s rakom debelog crijeva imaju nižu stopu preživljavanja u usporedbi s općom populacijom. Cilj ove studije bio je istražiti može li tjelesna aktivnost smanjiti ovaj disparitet u preživljavanju.

Justin C. Brown iz Pennington Biomedicinskog istraživačkog centra u Baton Rougeu u Louisiani i suradnici analizirali su podatke iz dva ispitivanja postoperativnog liječenja raka debelog crijeva faze III. U ispitivanje je uključeno 2876 bolesnika koji su sami prijavljivali provođenje tjelesne aktivnosti. Ispitivanje je sponzorirao Nacionalni institut za rak (Rak i leukemija Grupa B [CALGB] 89803 i 80702).

U studiji CALGB 89803, bolesnici koji su preživjeli tri godine nakon liječenja i imali manje od 3.0 MET-sati/tjedan imali su 17.1% nižu stopu preživljavanja u usporedbi s podudarnim pojedincima iz opće populacije (kontrolna skupina), dok su oni s ≥18.0 MET-sati/tjedan imali samo 3.5% nižu stopu preživljavanja.

U studiji CALGB 80702, bolesnici s manje od 3.0 MET-sati/tjedan imali su 10.8% nižu stopu preživljavanja, dok su oni s ≥18.0 MET-sati/tjedan imali 4.4% nižu stopu preživljavanja.

U kombiniranoj analizi, bolesnici koji živjeli bez recidiva tumora tri godine nakon liječenja, a imali su ≥18.0 MET-sati/tjedan, imali su 2.9% višu stopu preživljavanja u usporedbi s pojedincima iz opće populacije.

Tjelesna aktivnost je povezana s manjim disparitetom u preživljavanju između bolesnika s rakom debelog crijeva i opće populacije. Bolesnici koji su fizički aktivni mogu postići stope preživljavanja slične onima u općoj populaciji.

Kakav oblik tjelesne aktivnosti preporučiti bolesnicima s rakom debelog crijeva?

1. Redovita tjelesna aktivnost: Preporučuje se najmanje 150 minuta umjerene tjelesne aktivnosti tjedno (oko 8 MET-sati/tjedan). To može uključivati hodanje, vožnju bicikla ili lagano trčanje.
2. Konzultacija: Prije početka bilo kojeg programa vježbanja, važno je napomenuti bolesniku da se konzultira s liječnikom kako bi se osiguralo da je odabrana aktivnost sigurna i prikladna za zdravstveno stanje bolesnika.
3. Postupno povećavati tjelesnu aktivnost: Ako bolesnici nisu navikli na redovitu tjelesnu aktivnost, trebaju početi polako i postupno povećavati intenzitet i trajanje vježbanja.
4. Održati motivaciju: Treba pronaći aktivnosti koje bolesnici vole i koje im donose zadovoljstvo kako bi lakše održali redovitu rutinu vježbanja.