Sumanuti poremećaji su ozbiljni psihotični poremećaji karakterizirani nebizarnim sumanutostima organiziranima u postojani i tvrdokorni sumanuti sustav. Psihijatrima predstavljaju istovremeno dijagnostički, a napose terapijski izazov budući da su u vremenima postojanja isključivo klasičnih antipsihotika gotovo u pravilu bili terapijski rezistentni.

Bizarnost sumanutosti se smatra odlučujućim razlikovnim kriterijem između shizofrenije i sumanutog poremećaja. Sumanutosti se smatraju bizarnima ukoliko su jasno neuvjerljive, nerazumljive i ne mogu se povezati s uobičajenim životnim iskustvima. Nebizarnima se smatraju ako uključuju situacije koje se mogu javiti u stvarnom životu, kao npr. biti praćen, trovan, prevaren od strane partnera. Sumanuti poremećaj se obično postepeno razvija iza 30. godine, bez oštećenja afekta i funkcioniranja. Zbog toga bolest može godinama ostati nezamijećena od strane najuže okoline, a bolesnik može funkcionirati u svakodnevnom životu.

Biološka osnova sumanutog poremećaja još nije sasvim jasna, ali se smatra da značajnu ulogu imaju dopaminergički i serotoninergički sustav. Prema vrsti deluzija uobičajena je podjela na erotomanski, grandiozni, ljubomorni, persekutorni i somatski tip.

Kako psihijatrijsku bolest uvijek treba razmatrati izvan strogo medicinskih okvira, u socijalnom, obiteljskom i profesionalnom kontekstu, na taj će način kratko biti prikazana dva slučaja bolesnica s dijagnozom sumanutog poremećaja.

Prikaz 1

Bolesnica J.C., 32-godišnjakinja, zaposlena i majka petogodišnjeg djeteta, na svoje drugo bolničko liječenje zaprimljena je dvije godine nakon prvoga, kada je otpuštena uz dijagnostičke dvojbe. Kliničkom slikom su tijekom prvog liječenja dominirale ideje ljubomore vezane za supruga. Liječena je tada klasičnim antipsihotikom. Nakon prvog liječenja tek je kraće vrijeme bila u ambulantnom psihijatrijskom tretmanu, a čitavo je to vrijeme bila prisutna bračna problematika. Na drugo liječenje je zaprimljena u psihotičnom stanju, uz istovjetan sumanuti sustav usmjeren prema, tada bivšem, suprugu budući da je brak u međuvremenu okončan njegovom inicijativom. Dijete je ostalo živjeti s bolesnicom, a odmah po zaprimanju na liječenje uspostavljena je korespondencija s nadležnim Centrom za socijalnu skrb (CZSS) koji je žurno zatražio mišljenje o postupku pokretanja oduzimanja poslovne sposobnosti što bi impliciralo i oduzimanje prava na roditeljsku skrb. Liječenje je trajalo 2 mjeseca, a okosnica psihofarmakološke terapije je bio olanzapin u dozi od 20 mg dnevno. Tijekom liječenja sumanuti sustav je djelomično izblijedio kao i uz njega vezan emocionalni angažman, uz poboljšanu kritičnost i uvid. Po završetku liječenja naše očitovanje CZSS-u je bilo protektivno. 15 mjeseci nakon bolničkog liječenja bolesnica redovito uzima terapiju, dolazi na kontrolne ambulantne preglede i revno brine o svom djetetu.

Prikaz 2

Bolesnica C.L., 37-godišnja samohrana majka, zaprimljena je na prvo i jedino bolničko liječenje nakon šestomjesečnog upadnog ponašanja na radnom mjestu. Saznaje se da je postala konfliktna, sumnjičila je kolege da joj „rade iza leđa“, da ju truju i sabotiraju njene radne obaveze. Sve je navedeno bilo tolerirano dulje vrijeme zbog izvrsnih sposobnosti i radnih navika, no bolesnica sama daje otkaz. Bolničko liječenje je trajalo sedam tjedana, a okosnica psihofarmakološke terapije je bio olanzapin u dozi od 15 mg dnevno. Uslijedila je očekivana korespondencija s nadležnim CZSS. Sumanuti sustav je na primijenjenu terapiju gotovo izblijedio te je bolesnica otpuštena uz protektivno mišljenje. Nakon niza ambulantnih kontrola koje su uslijedile nakon završetka bolničkog liječenja, tvrtka u kojoj je bolesnica radila prihvatila je našu sugestiju te ju ponovno zaposlila. Bolesnica je redovita u ambulantnom tretmanu i radi bez ekscesa.