Biološka podloga suicidalnog ponašanja uključuje prvenstveno poremećaje u funkcioniranju neurotransmitorskih (serotonergičkog, dopaminergičkog, noradrenergičkog, GABA-ergičkog i drugih) sustava, te poremećaje u funkcioniranju neuroendokrinih sus¬tava (osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda /HHN/, hipotalamus-hipofiza-gonade, hipotalamus-hipoifiza-štitna žlijezda). Osim toga, smatra se da je za razvoj suicidalnog ponašanja važan poremećaj lipidnog statusa.

Genetička istraživanja suicidalnog ponašanja su uputila na nasljeđivanje suicidalnog ponašanje koje se češće javlja u određenim obitelji¬ma, članovima obitelji ili kod blizanca, dok se to ne pokazuje kod usvojenih osoba. Prema tome, istražuju se mutacije određenih gena kandidata, jer se određeni genetički polimor¬fizmi koji su značajno povezani sa suicidalnim ponašanjem mogu koristiti kao genetički rizični čimbenici suicidalnog ponašanja. Kako još uvijek nije potpuno poznat način na koji se suicid¬alno ponašanje nasljeđuje, niti svi geni odgovorni za suicidalno ponašanje nisu još otkriveni.

Od gena kandidata uključenih u suicidalno ponašanje do sada su identificirani određeni geni koji kodiraju proteine serotoninskog, dopaminergičkog, noradrenergičkog sustava, GABA- A receptora, moždanog neurotrofnog čimbenika (BDNF), estrogenskih receptora, dušik oksid sintetaze, te njihovih signalnih putova. Najčešći geni kandidati su geni koji kodiraju sero¬toninski i dopaminergički transporter, serotoninske, noradrenergičke i dopaminergičke re¬ceptore, enzime triptofan hidroksilazu, monoaminooksidazu, tirozin hidroksilazu, dopamin-beta hidroksilazu, katehol-o-metiltransferazu, neurotropine (BDNF), geni vezani za os HHN kao što su geni za CRHR1 receptore, glukokortikoidne receptore, FKBP5, te mnogi drugi.

Međutim, literaturni podaci upućuju na mnoge kontraverze vezane za određene genetičke markere suicidalnog ponašanja, jer postoji velik broj studija koje su otkrile značajnu poveza¬nost određenog gena i suicidalnog ponašanja, ali još veći broj studija ne uspijeva potvrditi pove¬zanost određenog polimorfizma i suicidalnog ponašanja. Razlog nemogućnosti potvrde poje¬dinih nalaza se objašnjava činjenicom da je suicidalno ponašanje vrlo kompleksno, i uključuje složene interakcije između različitih čimbenika iz okoline i gena, ali i kompleksnih interakcije između različitih gena, te činjenicom da u mnogo studija nema dostatne statističke snage. Naime, za istraživanje rizičnih genetičkih čimbenika suicidalnog ponašanja, odnosno markera suicidalnog ponašanja, potrebni su veliki brojevi ispitanika, kako bi se dobili pouzdani rezultati, koji će se moći ponoviti i u drugim istraživanjima, jer su učinci pojedinih gena na suicidalno ponašanje relativno mali.

dr. sc. Nela Pivac
Laboratorij za molekularnu neuropsihijatriju, Zavod za molekularnu medicinu, Institut Ruđer Bošković, Zagreb