Istraživanja ukazuju na brojne kako rizične, tako i zaštitne čimbenike, ali i dalje postoji veliki nedostatak u znanju što neku osobu vodi da djeluje prema svojim suicidalnim idejama, a drugu da se suzdrži od počinjenja suicida. Rizični čimbenici variraju ovisno o državi, kulturi, spolu, klasi i predstavljaju kompleksno, potencijalno sinergističko međudjelovanje bioloških, psiholoških, društvenih, okolišnih i osobnih činitelja o čemu raspravlja članak objavljen u časopisu.

Utemeljeni su mnogi preventivni programi, ali ni jedna intervencija se posebno ne ističe svojom većom učinkovitošću. Potreban minimum treba uključivati: napore na nacionalnoj razini u podizanju svjesnosti o suicidu i namjernom samoozljeđivanju, ukazivanje na rizične i zaštitne čimbenike, rano identificiranje i tretman problema duševnog zdravlja, osobito u mladih.

Ciljane metode prevencije uključuju: javnu edukaciju i medijske kampanje, provođenje edukacije i treninga stručnjaka prve linije u ranom prepoznavanju, u slučaju primarne zdravstvene skrbi adekvatno upućivanje na liječenje mentalnih poremećaja, stvaranje politike restriktivnog pristupa smrtonosnim sredstvima ili supstancijama poput alkohola koji dezinhibira ponašanje, reduciranje stigme i promoviranje traženja pomoći.

Sve bi ove aktivnosti trebalo smanjiti ono što bi u suprotnom moglo postati epidemija autodestruktivnog ponašanja. Svi mi u ovome imamo svoju ulogu.