Viktor von Weizsaecker, njemački liječnik (1886.-1957.) koji se bavio psihosomatikom, definirao je „krizu osobe“ , ističući da svaka bolest ugrožava cijelog čovjeka, a ne samo neki njegov organ ili dio. Navedeno ukazuje na prožimanje raznolikih razina ljudske stvarnosti koje se ne smiju proučavati izdvojeno, jer se međusobno uvjetuju. No, u modernom medicinskom sustavu, djeliće razlomljenih dijagnostičkih i terapijskih postupaka obavlja mnoštvo bolesniku stranih, visoko profesionalnih te nažalost nerijetko emocionalno nepristupačnih subspecijalista. Često izložen agresivnim medicinskim intervencijama, tijekom kojih se suočava s mehanički hladnim i zastrašujućim strojevima i opremom, bolesnik gubi prisni kontakt s liječnikom. Između zdravlja i osjećaja sreće s jedne strane, te patnje, bolesti i smrti s druge – ubačena je profesionalno hladna i emocionalno indiferentna medicinska mašinerija. Ona postaje surogat liječniku – povjereniku ljudskog tijela i nas samih. Uočavajući spomenute probleme, suvremena medicina se kroz svoje teorijske i praktične, znanstvene i stručne aktivnosti – nudeći nadogradnju Hipokratovih zasada, očitovala u „Deklaraciji o pravima bolesnika“. 

Kako navodi Priručnik medicinske etike Svjetskog liječničkog udruženja, liječnici su profesija koja je tradicionalno hijerarhijski ustrojena i prema unutra i prema van. Prema unutra: prvo, između specijalista različitih specijalnosti postoje razlike jer se neke specijalnosti smatraju prestižnijim i bolje su plaćene ; drugo, specijalisti koji imaju i akademsku karijeru utjecajniji su od onih u privatnoj ili javnoj praksi te treće, u slučajevima zbrinjavanja određenih skupina pacijenata liječnik primarne zdravstvene zaštite postaje hijerarhijski više pozicioniran dok ostali liječnici, čak i oni s većim iskustvom i/ili vještinama, postaju isključivo konzultanti, osim ako se skrb o bolesniku ne dijeli s njima.

Gledano izvana, liječnici su tradicionalno bili na čelu hijerarhije zdravstvenih djelatnika, iznad medicinskih sestara i ostalih zdravstvenih struka. No, medicinski paternalizam se postupno osuo porastom prepoznavanja prava pacijenata da sami donose odluku o svojem liječenju i zdravlju (autonomija pacijenta, obavješteni pristanak). Kao rezultat, suradni je model donošenja odluka zamijenio autoritaran model koji je karakterizirao tradicionalni medicinski paternalizam.

Iz svega navedenog postavlja se pitanje što je s nama liječnicima, našoj prisegi „Moji će mi kolege biti moji braća i sestre“ . Nije li nas trokut sve sofisticiranija i tehnološki savršenija medicina – pacijent – novac, doveo da smo postali jedan drugome lupus (vuk)?

Literatura:
Simonić, A. Tragovima znanja u budućnost. Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci. 2005.
Priručnik medicinske etike Svjetskog liječničkog udruženja. Medicinska naklada 2010.

Doc. dr. sc. Morana Brkljačić, dr.med.
Poliklinika „Sveti Rok M.D.“ Zagreb
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Vijeće predmeta Medicinska etika
Predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku i deontologiju HLZ

Cijeli tekst dostupan na stranicama Hrvatskog liječničkog zbora.