Dr.med. Davor Dogan, specijalist neurolog
03.07.2014.
Epilepsija je bolest karakterizirana trajnom predispozicijom za generiranje epileptičkih napadaja s posljedicama poremećaja neurobiološkog, kognitivnog i psihosociološkog statusa. Epileptički napadaj je neurološki poremećaj iznenadnog, nekontroliranog pražnjenjenja električnog naboja neurona iz određenih dijelova mozga u ostale dijelove živčanog sustava.
Korijen riječi „epilepsija“ potječe iz starogrčkog jezika (επιληψία), a znači „zgrabiti, obuzeti, zaposjesti“.
Epilepsija je bila prepoznata i opisivana još prije 4000 godina, no tumačena je kroz povijest u raznim dijelovima svijeta kao duhovni poremećaj, opsjednutost nadnaravnim silama (kazna bogova, utjecaj zlih duhova, egzorcizam...), a čak su je ponegdje smatrali zaraznom bolešću. U nekim kulturama (kao u staroj Grčkoj) epilepsija se tumačila kao izraz genijalnosti te nadnaravnih sposobnosti. Utemeljitelj današnjeg shvaćanja bio je Hipokrat koji je u petom stoljeću p.n.e. odbacio epilepsiju kao „božansku bolest“ i naveo da se radi o nasljednom poremećaju u mozgu. Proučavao je mlađe bolesnike s „velikim napadajima“ nazvavši poremećaj „velika bolest“, koja bolesnika stigmatizira i stvara trajne psihičke smetnje. Njegovo shvaćanje nije prihvaćeno od okoline te je sljedećih 20 stoljeća epilepsija ostala i dalje velikom nepoznanicom (1).
Epidemiološki podaci pokazuju da je epilepsija vrlo raširena bolest u svijetu. Incidencija je od 0.5-1% što znači da je broj bolesnika s epilepsijom u svijetu danas preko 60 milijuna, a tu nisu uvrštene osobe s isprovociranim epileptičkim napadajima (provokacija u sklopu febriliteta, egzogeno visokih temperatura, nespavanja, izloženost toksinima, psihotropnim lijekovima, drogama, raznim noksama ili u sklopu aktivnih upala središnjeg živčanog sustava…). U dobi mlađoj od 20 (1%) i starijoj od 75 (3%) godina značajano je veći udio epilepsija. U nerazvijenim zemljama znatno je veći udio oboljelih od epilepsije (gotovo 80% od ukupnog broja), a zabrinjava i podatak o znatno većoj zastupljenosti epilepsije u tzv. srednjoj životnoj dobi (2).
Epilepsija je bolest karakterizirana trajnom predispozicijom za generiranje epileptičkih napadaja s posljedicama poremećaja neurobiološkog, kognitivnog i psihosociološkog statusa. Epileptički napadaj je iznenadni, prolazni neurološki poremećaj karakteriziran disfunkcijom središnjeg živčanog sustava uslijed prekomjerne (hipersinkrone) električne aktivnosti skupina moždanih stanica (3). Pojednostavljeno bi se moglo reći da je epileptički napadaj neurološki poremećaj iznenadnog, nekontroliranog pražnjenjenja električnog naboja neurona iz određenih dijelova mozga u ostale dijelove živčanog sustava. Prema reviziji klasifikacija epilepsija International League Against Epilepsy (ILAE) od 2013.g. smatra se da se dijagnoza epilepsije utvrđuje postojanjem dva ili više neprovocirana epileptička napadaja u razdoblju duljem od 24 sata, ali iznimno i temeljem samo jednog neprovociranog napadaja u slučaju pridruženih objektiviziranih visokorizičnih čimbenika za nove napadaje. U ovu skupinu ulaze i fotosenzitivne epilepsije sa detektiranim promjenama u elektroencefalogramu.
Epileptički napadaji manifestiraju se različitim poremećajima rada živčanog sustava, često s pridruženim kvantitativnim i kvalitativnim poremećajima svijesti te kognitivnih funkcija. Najčešće kliničke manifestacije su poremećaji senzibiliteta i senzoričkih funkcija, ispadi motorike s poremećajima mišićnog tonusa (atonija, hipotonija, tonički, klonički i toničko-klonički grčevi) te poremećaji vegetativnih funkcija (kardiorespiratorne i cirkulatorne senzacije s prolaznim poremećajima srčanog ritma, frekvencije disanja, bljedilo i crvenilo kože, probavne smetnje s osjećajem gladi ili mučnine, suhoća usta ili prekomjerno znojenje, urogenitalne senzacije i dr.). Napadaji mogu trajati od nekoliko milisekundi do nekoliko sati ili dana što korelira s tipovima napadaja. Ukoliko napadaj traje dulje od 30 minuta tada se govori o epileptičkom statusu koji vitalno ugrožava bolesnika i indikacija je za hitno hospitalno zbrinjavanje.
Klasifikacija epilepsija i epileptičkih sindroma s napadajima vrlo je složena te sukladno razvoju epileptologije, neurogenetike i farmakogenetike od 1960.g. do danas je više puta revidirana u nadležnosti ILAE.
Epileptičke napadaje dijelimo na:
1. „fokalne“ (žarišne ili parcijalne) koje generiraju iz određenih anatomskih područja jedne hemisfere mozga, a čije funkcionalno određenje čini specifične kliničke manifestacije. Dijele se na „jednostavne“ bez promjene svijesti i „kompleksne“ sa suženom svijesti.
2. „primarno generalizirane“ gdje su zahvaćene obje hemisfere i uz neurološke manifestacije rezultiraju i potpunim gubicima svijesti (grand mal napadaj, absence, mioklonus epilepsija i dr.). Moguć je prijelaz fokalnih u generalizirane napadaje.
Etiološki kriteriji dijele epilepsije na:
1. „genetske“ (raniji naziv„idiopatske“) izravno vezane uz primarni genetski deficit
2. „strukturalno-metaboličke“ (raniji naziv „simptomatske“) vezane uglavnom za stečene strukturno-metaboličke promjene mozga (poskontuzijske, posthemoragijske promjene, vaskularne lezije mozga, tumori...)
3. „nepoznate etiologije“ (raniji naziv „kriptogene“) (4).
Dijagnostika epilepsije je složeni postupak koji se provodi u specijaliziranim centrima za epilepsije. Abeceda u dijagnostici epilepsije je elektroencefalografija (neinvazivna metoda snimanja i očitavanja razlike električnih potencijala s površine mozga) koja se u slučajevima otežane diferencijacije provodi u obliku polisomnografije (istovremeno snimanje drugih somatskih funkcija) ili s videonadzorom čime se istovremeno vizualno prate napadaji i električna zbivanja u mozgu. Neuroradiologija je neizostavna pomoć u dijagnostici epilepsija jer nam prikazuje ili isključuje postojanje strukturno-metaboličkih promjena mozga koje generiraju epilepsiju (MSCT i NMR mozga s angiografijom, NMR difuzija i spektrometrija i dr.). U rijetkim indiciranim slučajevima (tvrdokorna epilepsija, hipokampalna skleroza, kortikalna displazija…) provodi se invazivna dijagnostika privremenim postavljanjem površinskih (strip-grid) ili dubokih (steretotaksijskih) elektroda na mozgu radi točnog određenja i potrebe neurokirurškog odstranjivanja epileptogenog područja.
Liječenje epilepsije u nadležnosti je epileptologa, a uspjeh liječenja je znatno veći kod ranog i preciznog postavljanja dijagnoze i izbora prikladnog antiepileptika. Cilj moderne terapije je odabrati najučinkovitiji antiepileptik (moguća je i politerapija) s najmanje nuspojava, a s rezultirajućom dobrom ili potpunom kontrolom napadaja. Farmakogenetika, svojim brzim napretkom, značajno doprinosi uspješnoj dijagnostici i odabiru prikladnog antiepileptika. Danas postoji pet „generacija“ antiepileptika čiji su redni brojevi vezani za razdoblja otkrivanja i afirmacije u liječenju. Nove generacije su blaže prema bolesniku, no ne uvijek i učinkovitije od starih generacija. Većina antiepileptika se metabolizira putem jetre, a manji broj se izlučuje samo renalnim putem. Velik broj antiepileptika dovodi do interakcija, međusobno i prema lijekovima iz drugih skupina (psihotropi, antikoagulansi, antibiotici, antidijabetici i dr.). Ova saznanja ponekad ograničavaju izbor najprikladnijeg antiepileptika (pojačava ili slabi djelovanje drugog lijeka) i velika je sreća da je ponuda antiepileptika u posljednjih 20-ak godina značajno veća što daje mogućnost primjerenog alternativnog izbora. Drugi veliki problem je teratogenost i mali je broj antiepileptika koji se preporuča u trudnoći (npr. lamotrigin). Jedan od problema kod većine antiepileptika je nemogućnost brze primjene pune doze, a radi sprječavanja mogućih nuspojava lijeka te nemogućnost naglog prekida liječenja u slučaju potrebe za brzom promjenom, napuštanjem antiepileptika ili kod neredovitog uzimanja lijeka, što može isprovocirati napadaje (iznimka su fenitoin i levetiracetam). U Hrvatskoj je većina antiepileptika dostupna bolesnicima, za što su zaslužne velike domaće farmaceutske tvrtke s vlastitom proizvodnjom kvalitetnih ekvivaletnih generičkih lijekova.
Osim medikamentoznog, postoji već spomenuto neurokirurško liječenje te liječenje vagusnim elektrostimulaturima, no indicirano je samo u rijetkim slučajevima. Velike nade polažu se u autokontrolu epilepsije biofeedback terapijom.
U liječenju epilepsije često je potrebna pomoć i drugih specijalista, kao npr. psihologa i psihijatara, zbog komorbiditetne depresivnosti te praćenja kognitivnih i funkcionalnih sposobnosti osoba s epilesijom. Vrlo je važna i primjena određenih antidepresiva u komorbiditetnoj depresiji. U trudnica s epilepsijom i mlađih žena s koncepcijom trudnoće potrebna je podrška genetičara, kliničkog farmakologa i ginekologa te povećana učestalost kontrola prvenstveno zbog teratogenosti kao i povećane ugroženosti samih trudnica. U djece je zbog velikog broja epilepsija i epilepsijskih sindroma specifičnih za dob i maturacijski razvoj neophodno praćenje i liječenje u neuropedijatrijskim centrima.
Epilepsiju je moguće izliječiti ili staviti u dobar nadzor čak u 70% bolesnika čemu doprinosi rana dijagnoza i kvalitetan odabir antiepileptika. Smatra se da je izlječenje nastupilo ako je osoba bez napadaja dulje od deset godina, da nema poznatih predispozicija za nove napadaje te da nije potrebno daljnje uzimanje antiepileptika (5).
Smrtnost u osoba s epilepsijom je 1,6 - 4,1 puta veća u odnosu na ostalu populaciju, a vezana je uz same napadaje, epileptički status ili iznenadnu smrt kod epilepsije (SUDEP). Veći je postotak smrtnosti u starije populacije (6). Samoubojstva su višestruko češća nego u ostale populacije, a vezana su uglavnom uz pridruženu depresiju koju ima oko 35% osoba s epilepsijom, odnosno čak do 50% u osoba sa slabo kontroliranom epilepsijom (7).
1) Magiorkinis E, Kalliopi S, Diamantis A. Hallmarks in the history of epilepsy: epilepsy in antiquity. Epilepsy&behavior 2010;17: 103–8.
2) Thurman DJ, Beghi E, Begley CE et al. ILAE Commission on Epidemiology. Standards for epidemiologic studies and surveillance of epilepsy. Epilepsia 2011;52:2–26.
3) Fisher RS et al. A practical clinical definition of epilepsy. Epilepsia 2014;55:475-82.
4) Panayiotopoulos CP. The new ILAE report on terminology and concepts for organization of epileptic seizures: a clinician's critical view and contribution. Epilepsia 2011:52:1058–62.
5) Eadie MJ. Shortcomings in the current treatment of epilepsy. Expert review of neurotherapeutics 2012;12:14-27.
6) Forsgren L, Hesdorffer D. Epidemiology and prognosis of epilepsy. In: The tretment of epilepsy edited by Simon Shorvon, Emilio Perucca, Jerome Engel Jr. 2009 3rd edition, UK: Wiley-Blackwell.
7) Schmitz B. Depression and mania in patients with epilepsy. Epilepsia 2005;46(4):45-9.