Sažetak

Nadvladati strah i osjetiti vrhunaravnu vrijednost samoće koju osjete samo dovoljno slobodni koji u neumitnom odlasku shvate novu pozitivnu vrijednost. "Najsretniji je onaj čovjek koji kraj Svog života povezuje s početkom." Goethe

Ovaj tekst stoji uokviren u minijaturi na zidu pokraj vrata pri izlasku iz moje ordinacije i jasno je vidljiv svakom tko još želi nešto komentirati, pitati, ili se sjeti nečeg što bi mi htio reći. Tada obično pročita ovaj tekst, zastane i nakon toga s uzdahom prokomentira, da to je istina, ali... Jesmo li odista svjesni, jesmo li odista u potpunosti prigrlili taj dar života na ovom prekrasnom putovanju zemaljskim stazama i putovima? Nismo li se previše s jakom željom i usmjerenom snagom podredili tom zemaljskom kao vječnom, jedinom i neuništivom postojanju dok se najednom ne dogodi? Umiru oni gore i oni dolje, desno i lijevo, a to se događa bilo kada u svačijem životu neznano, naglo, dugo i polagano, a vrijeme bezbrižno tka čas za časom sve dok ne dođe čas kad će vrijeme biti bez nas. Odjednom shvatimo da radost i sreća nisu ništa drugo doli vrijeme, koje nas neumoljivo juri i tjera, iznenadni najveći dar nama u cijelosti tog trenutka prije kraja. Taj trenutak ne mjeri se otkucajima sata, već jednim dugim uzdahom u kojem kratka sadašnjost postane vječnost. Branimo se i ne želimo udovoljiti svojoj radoznalosti i u svoju glavu ugraditi tek nekoliko čipova koji će nas uvijek prisjetiti na neumitnost odlaska nakon nikad dovoljno nahvaljenog i radosti okrenutog rođenja. Palijativna skrb nije samo fizička pomoć, ona nije samo rješavanje patnje i bola najsuvremenijim medicinskim spoznajama, ona je daleko više, kako nadvladati strah, kako pružiti pomoć u prizivu naše svijesti da slijedi neumitni nastavak započet našom pojavom na ovoj prekrasnoj planeti. Nadvladati strah i osjetiti vrhunaravnu vrijednost samoće koju osjete samo dovoljno slobodni koji u neumitnom odlasku shvate novu pozitivnu vrijednost. "I to se mora obaviti, i taj Božji posao su svi moji prije mene učinili, pa se i ja nadam da ću to isto moći učiniti" govorila mi je često moja draga pacijentica mirno odlazeći s blagim osmjehom na licu dva mjeseca prije navršene 104. godine. U zajedničkom promišljanju želim skrenuti vaše misli na današnje mogućnosti pružanja medicinske potpore u tim tako važnim "posljednjim" trenucima koje sam kroz svoj 40-godišnji rad u praksi doživljavao i primjenjivao. Kao mladom liječniku punom snage i stečenog znanja, borba protiv neumitnog bilo je samo jedno od razočaranja zbog nemoći i unaprijed izgubljene bitke. Javljalo se ogorčenje i prkos, jer to se nije smjelo dogoditi, trebalo se nabaviti najsuvremenije lijekove kojima ćemo pomoći, održati, liječiti... a na kraju ipak nemoć. Danas liječnike podučavamo kako unaprijediti život, očuvati zdravlje, a umirući bolesnik izravno je proturječje te obaveze, pa zato ponekad liječnici reagiraju na umiruće bolesnike kao na neuspjeh svoje stručnosti. Tek osobno iskustvo u vlastitoj obitelji očvrsnulo me je u spoznaji da se treba u ovim trenucima ipak drugačije postupati od onog naučenog iz predavanja i knjiga.

Palijativna skrb, ili kako pomoći bolesniku u terminalnoj fazi bolesti?

Bolesniku u terminalnoj fazi bolesti palijativna skrb pristupa holistički, tj. u središtu pozornosti nije samo bolest, odnosno bolesni organ, nego cijela osoba sa svim svojim psihološkim, društvenim i duhovnim problemima. Pri tome iskreno suosjećanje s bolesnikom spada u najviše znanje i dostignuće u medicini.

Makar danas, kad spomenemo palijativnu skrb, doista je u nazivu sve rečeno, jer se radi o načinu pomoći na putovanju bez povratka. Liječnici često žele govoriti o medicinskoj pomoći bolesniku u terminalnoj fazi bolesti usmjerivši svoju pomoć prema onome gdje je medicina danas jaka, a to je otklanjanje boli. Sigurno, kao i inače u medicini, može nastati velika opasnost, jer se počinju primjenjivati sheme, algoritmi temeljeni na statističkim vjerojatnostima, ali, kao što sam u uvodu napomenuo, moramo misliti da se ovdje radi o pojedincu, jedinki za koju treba uvijek i iznova prilagoditi algoritme znanja. Bolesniku u terminalnoj fazi bolesti palijativna skrb pristupa holistički, tj. u središtu pozornosti nije samo bolest, odnosno bolesni organ, nego cijela osoba sa svim svojim psihološkim, društvenim i duhovnim problemima. Pri tome iskreno suosjećanje s bolesnikom spada u najviše znanje i dostignuće u medicini. U obiteljskoj medicini, putujući godinama u zajedništvu s pacijentima, nerijetko je poveznica između pacijenta i liječnika na drugačijim osnovama, nego ona koja se možda stvorila njegovim povremenim boravkom u ambulanti ili bolničkom odjelu. Poznajući do detalja ne samo bolesti, obiteljski liječnik poznaje i bolesnikovu obitelj, okolinu u kojoj on živi, radi, a posebno njegovu kulturološku i društvenu usmjerenost i promišljanje. On nerijetko poznaje i njegove tajne, skrivene strahove i tjeskobe koje možda ne poznaju njegovi u okolini u kojoj živi. Postoji pravo umijeće kako se predati pacijentu, a istovremeno zadržati profesionalnu čistoću posla koji se obavlja. Ne treba skrivati spoznaju da se to često ne postiže, jer i liječnik je samo čovjek ograničen ljudskim sposobnostima ili manjkavostima. Ipak, ne smijemo kao liječnici nikad zaboraviti da najviše, ali i najstrože ocjene našeg poziva i ljudskosti dobivamo kroz palijativnu skrb.

Definicija palijativne skrbi

Kako je to univerzalna potreba, u definiciji pojma čini se da ona koju je dala WHO 2002. godine najprimjerenija potrebama. "Palijativna skrb je pristup, kojim se bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. Čini se to kroz sprječavanje i olakšavanje simptoma sredstvima ranog otkrivanja, procjene i liječenja boli, te kroz olakšavanje ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema" (SZO-Svjetska zdravstvena organizacija, 2002.).

Pomoć pojedincu, ali i obitelji

Nemaju svi ljudi sreću zajedničkog života u vremenu, već ostaju često sami i vrijedno je civilizacijsko dostignuće ljudskosti u terminalnoj fazi njihovih bolesti smještaj takvih osoba u hospicij.

Želio bih naglasiti, da je ovdje naglasak na pomoći pojedincu, ali nimalo nije nevažno, dapače neki puta daleko važnije pomoć obitelji. Rijetki su oni koji nisu imali potrebe susresti se s ovakvim događajima u obitelji i baš zbog budućih mogućih takvih trenutaka uvijek valja iznova prisjetiti se istih. "Ja sam riješila problem svojih roditelja, smjestila sam ih u ustanovu i nemam brige" čuje se sve češće u ordinacijama obiteljske medicine. Da li smo u egoizmu vlastitog života odista riješili njihov problem? Sve dok me sjećanje na grčenje tijela i nemirnu borbu duše koje nestaje u trenu kad najmilija osoba stisne ruku umirućem, uvijek ću predlagati i tražiti načine da ti posljednji trenuci budu s onima koji su nas doveli na životni put. Znam, to nije lako i nije uvijek moguće, ali kadgod i gdjegod je moguće to je najljudskije i najsnažnije povezivanje ovog i budućeg vremena. Dakle, glavni cilj palijativne skrbi je poboljšanje kvalitete bolesnikova života, jer je za očekivati da se na sam tijek bolesti više suvremenim medicinskim spoznajama i metodama ne može bitno utjecati. Ona se provodi u bolnicama, hospicijima i najčešće u domu bolesnika. Bolnica bi trebala biti tek mjesto u kojima se rješava komplikacija bolesti ili novonastalog stanja, dok trajno mjesto provođenja palijativne skrbi trebaju biti dom bolesnika. Kao što sam spomenuo, nemaju svi ljudi sreću zajedničkog života u vremenu, već ostaju često sami i vrijedno je civilizacijsko dostignuće ljudskosti u terminalnoj fazi njihovih bolesti smještaj takvih osoba u hospicij.

Kako pripremiti bolesnika i obitelj?

Treba iskreno razgovarati o prognozi na način koji je bolesniku razumljiv, izbjegavati previše medicinskih detalja. Ako nešto nije razumio, treba to ponoviti i pokazati da smo razumjeli što nam želi reći.

Kao liječnik obiteljske medicine usredotočit ću svoje izlaganje na lijekove u palijativnoj skrbi i onoj pomoći koju kroz svakodnevnu praksu provodimo. Prije samog liječenja treba pripremiti bolesnika i njegove najbliže jednim duljim razgovorom, objasniti koje mogućnosti stoje na raspolaganju i kako će ih koristiti. Kod razgovora s bolesnicima u terminalnoj fazi njihovih bolesti treba ispitati koliko bolesnik i njegova obitelj znaju o bolesti i ishodu, kakvi su stavovi bolesnika i članova obitelji prema bolesti, saznati o eventualnim ranijim iskustvima s takvim bolesnicima. Tko je dominantna osoba u obitelji, ili nastoji to odlaskom bolesnika postati, njegove moguće reakcije, moguće reakcije članova obitelji, uz stalno preispitivanje vlastitih osjećaja i stavova, suosjećanja i žaljenja. Za takav razgovor se treba pripremiti i osigurati mjesto koje osigurava privatnost. Treba iskreno razgovarati o prognozi na način koji je bolesniku razumljiv, izbjegavati previše medicinskih detalja. Ako nešto nije razumio, treba to ponoviti i pokazati da smo razumjeli što nam želi reći. Tijekom razgovora treba dopustiti bolesniku i obitelji da izraze svoje emocije, tišina koja nastaje tijekom razgovora uvijek mora biti tolerirana. Uvijek treba ostaviti prostora za nadu, posebno podržati članove obitelji koji u takvim trenucima mogu biti potpuno slomljeni i izgubljeni.

ADRESA ZA DOPISIVANJE Prim. Slavko Lovasić, dr.med. Specijalist obiteljske medicine e-mail: slavko.lovasic@zg.t-com.hr