Istraživači su analizirali 2 854 bolesnika s infarktom miokarda, bez prethodno dijagnosticirane šećerne bolesti. Razina glukoze u krvi, u obliku koncentracije glikoziliranog hemoglobina (HbA1c), mjerena je u prikupljenim uzorcima krvi bolesnika. Rezultati mjerenja nisu prikazani liječnicima koji su liječili infarkt miokarda, ali su neki liječnici tijekom obrade bolesnika sami zatražili obavljenje ove pretrage.

Rezultati su pokazali sljedeće:

• Od svih bolesnika s infarktom miokarda, na temelju mjerenja koncentracije HbA1c njih 287 (oko 10%) imalo je šećernu bolest.
• Do otpusta iz bolnice kod manje od trećine bolesnika sa šećernom bolešću provedena je zdravstvena edukacija ili započeta medikamentozna terapija.
• Liječnici koji su liječili infarkt miokarda u 69% slučajeva nisu prepoznali šećernu bolest.
• Vjerojatnost prepoznavanja šećerne bolesti bila je 17 puta veća ako su liječnici koji su liječili infarkt miokarda naručili pretragu i provjerili vrijednosti HbA1c.
• Šest mjeseci nakon otpusta, 71% bolesnika kod kojih je šećerna bolest dijagnosticirana za vrijeme hospitalizacije uzimalo je neki od lijekova za šećernu bolest, u usporedbi s manje od 7% bolesnika kod kojih šećerna bolest nije dijagnosticirana tijekom hospitalizacije.

Šećerna bolest znatno povećava rizik za razvoj infarkta miokarda. Prema AHA-i, dvije trećine bolesnika sa šećernom bolešću umire od kardiovaskularnih bolesti. Osobe koje dožive infarkt miokarda trebale bi tražiti testiranje na šećernu bolest ukoliko imaju pozitivnu obiteljsku anamnezu ili prisutne rizične čimbenike kao što su prekomjerna tjelesna težina, pretilost, tjelesna neaktivnost ili povišen krvni tlak.