Uvod

Kardiološka rehabilitacija obuhvaća skup mjera i postupaka sa svrhom postizanja najboljeg mogućeg fizičkog, psihičkog i socijalnog stanja tako da bolesnici nakon akutne epizode kardiovaskularne bolesti, znatnim dijelom svojim osobnim snagama, očuvaju odnosno ponovno zauzmu mjesto u zajednici i nastave s dotadašnjim aktivnim životom.

Aterosklerotska kardiovaskularna bolest vodeći je uzrok smrtnosti u Hrvatskoj i svijetu. Uznapredovala koronarna i cerebrovaskularna bolest rezultira invalidnošću i smanjenjem, odnosno gubitkom, radne te sposobnosti samostalnog funkcioniranja u svakodnevnom životu što nadalje dovodi do znatnog povećanja troškova zdravstvene i socijalne skrbi, poglavito u kontekstu sve dužeg očekivanog trajanja života.

Kardiološka rehabilitacija obuhvaća skup mjera i postupaka sa svrhom postizanja najboljeg mogućeg fizičkog, psihičkog i socijalnog stanja tako da bolesnici nakon akutne epizode kardiovaskularne bolesti, znatnim dijelom svojim osobnim snagama, očuvaju odnosno ponovno zauzmu mjesto u zajednici i nastave s dotadašnjim aktivnim životom. Brojni čvrsti dokazi u stručnoj i znanstvenoj literaturi ukazuju da redoviti aerobni tjelesni trening, odnosno mjere i postupci tijekom kardiološke rehabilitacije dovode do znatne redukcije rizičnih čimbenika i smrtnosti kardioloških bolesnika.

Faze kardiološke rehabilitacije

Kardiološka rehabilitacija podijeljena je u nekoliko faza (tri, odnosno, četiri prema nekim autorima);

• I ili rana faza - započinje ubrzo nakon perakutne faze bolesti ili operativnog zahvata, a provodi se već u jedinicima intenzivnog liječenja te potom na kliničkim odjelima;
• II faza - slijedi neposredno nakon ili nekoliko tjedana iza akutne faze bolesti. Ova faza rehabilitacije provodi se ambulantno (u Hrvatskoj samo u Zagrebu!) ili u stacionarnim ustanovama specijaliziranim za provođenje programa kardiološke rehabilitacije (u Hrvatskoj u centrima u Krapinskim Toplicama i Opatiji).
• III (kasna) faza rehabilitacije - nastavlja se na drugu fazu i u načelu traje doživotno. Naučene vježbe bolesnici provode u specijaliziranim klubovima srčanih bolesnika. Ovakvo dugotrajno održavanje može se provoditi u kućnim uvjetima, bez nadzora zdravstvenih djelatnika, što pojedini autori nazivaju IV fazom rehabilitacije.

Ciljevi kardiološke rehabilitacije

Prednosti stacionarne kardiološke rehabilitacije su višestruke; može početi neposredno nakon akutne faze bolesti, uključuje bolesnike srednjeg i visokog rizika, odnosno klinički nestabilnije bolesnike, kao i one s težim funkcionalnim deficitom te starije bolesnike što olakšava tranziciju iz hospitalne faze do stabilnijeg kliničkog stanja i mogućnosti održavanja neovisnosti kod kuće.

Ciljevi kardiološke rehabilitacije su višestruki i dijele se na:

a) fizičke – upoznavanje s fizičkim ograničenjima, učenje daljnjeg življenja sa somatskim invaliditetom, optimiziranje tolerancije napora kao i evaluacija uzroka ograničenosti tolerancije napora,

b) psihološke – pobijediti strah od fizičkih opterećenja, obnoviti emocionalnu stabilnost te živjeti sa srčanom bolesti u konstruktivnom obliku,

c) socijalne – održavanje neovisnog stila življenja, povratak poslu i svakodnevnim dužnostima kao i obnavljanje obiteljskih i društvenih uloga.

Multidisciplinarni tim koji je uključen u provedbu programa kardiološke rehabilitacije sastoji se, pored samog bolesnika, od liječnika različitih specijalnosti (kardiolozi, fizijatri, psihijatri i dr.), medicinskih sestara, fizioterapeuta, psihologa, nutricionista i ostalog treniranog osoblja.

Prednosti stacionarne kardiološke rehabilitacije su višestruke; može početi neposredno nakon akutne faze bolesti, uključuje bolesnike srednjeg i visokog rizika, odnosno klinički nestabilnije bolesnike, kao i one s težim funkcionalnim deficitom te starije bolesnike što olakšava tranziciju iz hospitalne faze do stabilnijeg kliničkog stanja i mogućnosti održavanja neovisnosti kod kuće. Nadalje, bolesnici takvog profila imaju povećanu potrebu prolongirane kardiološke skrbi, kliničke pomoći i psihološke potpore nakon akutne faze bolesti.

Svrha i važnost kardiološke rehabilitacije

Optimalno vrijeme za provedbu II. faze kardiološke rehabilitacije za sve bolesnike s akutnim koronarnim sindromom (i PCI) odmah ili vrlo brzo (u tjednima) po završetku akutne faze liječenja, a za bolesnike visokog rizika, idealan je direktni premještaj iz bolnice u rehabilitacijski centar.

Danas kada suvremenom kardiologijom dominiraju aktivni načini liječenja akutnog srčanog infarkta (mreža PCI centara), uz unaprijeđenje kardiokirurško - anestezioloških tehnika, te s druge strane još uvijek ograničenim kapacitetima i velikim pritiskom na kliničke ustanove gdje se takvo liječenje provodi, jasno je da postoji kontinuirani trend sve kraćih hospitalizacija bolesnika tijekom akutne faze bolesti. Takav pristup često ne ostavlja dovoljno vremena za provođenje sveobuhvatne stratifikacije rizičnih čimbenika kao i usvajanja adekvatnog preventivnog edukacijskog programa od strane bolesnika. To nerijetko dovodi do toga da se bolesnici otpuštaju iz bolnica nakon akutne faze nedovoljno informirani o svojoj bolesti i potrebi korekcije životnih navika, odnosno postojećih rizičnih čimbenika kao i važnosti daljnjih kontinuiranih kardioloških kontrola te redovitog uzimanja propisane farmakološke terapije. Zbog svega navedenog, optimalno je bolesnika uputiti u jedan od centara gdje se provodi kardiološka rehabilitacija jer je ona danas, prema suvremenim shvaćanjima, optimalan nastavak akutnog liječenja i intenzivna sekundarna prevencija. Provođenje programa kardiološke rehabilitacije je vjerojatno najefikasniji i za društvo ekonomski isplativ pristup u smanjenju kardiovaskularnog rizika i promociji “zdravog” načina života čime se dugoročno smanjuju troškovi daljnjeg liječenja i skrbi za ovu skupinu bolesnika.

Prema iskustvu centra u Krapinskim Toplicama, nerijetko se navedene prednosti stacionarne kardiološke rehabilitacije u Hrvatskoj ne koriste dovoljno ili je „timing“ upućivanja bolesnika neadekvatan. Bolesnicima često ili ne bude preporučena ili pak prekasno budu upućeni na rehabilitaciju što uz neminovne liste čekanja rezultira time da bolesnici dolaze na provedbu rehabilitacijskih programa mjesecima, ponekad i više od godinu dana, od srčanog infarkta ili operacije. To u konačnici limitira rehabilitacijske učinke te motiviranost bolesnika za aktivnim sudjelovanjem u rehabilitacijskim postupcima i liječenju. Prema našem iskustvu, smatramo da je optimalno vrijeme za provedbu II. faze kardiološke rehabilitacije za sve bolesnike s akutnim koronarnim sindromom (i PCI) odmah ili vrlo brzo (u tjednima) po završetku akutne faze liječenja, a za bolesnike visokog rizika, idealan je direktni premještaj iz bolnice u rehabilitacijski centar. Za bolesnike koji su podvrgnuti nekom od kardiokirurških zahvata, optimalno vrijeme za dolazak na rehabilitaciju je 6 tjedana do tri mjeseca od operativnog zahvata, nakon potpunog cijeljenja rane nakon sternotomije (i nozi / ruci nakon uzimanja graftova za premosnice).

Prema dostupnim literaturnim podacima, tek se oko 1/3 bolesnika pogodnih za programe kardiološke rehabilitacije upućuje na provedbu iste ne samo u Hrvatskoj nego i u većini europskih zemalja.

Zaključno, svrha ovog članka bila je podsjetiti kliničare na brojne pozitivne učinke svih mjera kardiološke rehabilitacije, a sve s ciljem da svojim bolesnicima odmah nakon akutne faze liječenja preporuče, te ih pravodobno upute na provedbu daljnih faza kardiološke rehabilitacije.

Literatura

1. Rehabilitation after cardiovascular diseases, with special emphasis on developing countries: report of a WHO Comittee. World Health Organ Tech Rep Ser 1993; 831: 1 – 122.
2. Turkulin K. Rehabilitacija bolesnika s ishemijskom bolesti srca i postinfarktnim stanjima. U: Čustović F, Goldner V, Čikeš I i sur. Klinička kardiologija. Zagreb: Medicinska naklada, 1995: 549 – 60.
3. Buckley JP, Furze G, Doherty P i sur.BACPR. BACPR scientific statement: British standards and core components for cardiovascular disease prevention and rehabilitation. Heart. 2013; 99: 1069 - 71.
4. Peršić V, Miletić B, Boban M i sur. Kardiovaskularna prevencija i rehabilitacija: gdje smo i kuda idemo? Cardiologia Croatica 2012; 7: 158 – 69.
5. Lakušić N, Baborski F, Cerovec D i sur. Mjesto i uloga kardiološke rehabilitacije u suvremenoj kardiologiji. Liječ Vjesn 2005; 127: 86 – 8.
6. Vanhees L, McGee HM, Dugmore LD i sur. on behalf of the Carinex Working Group. A representative study of cardiac rehabilitation activities in European Union Member States: the Carinex Survey. J Cardiop Rehabil 2002; 22: 264 – 72.
7. Ivanuša M, Narančić Skorić K, Glavaš Vražić S i sur. Ambulantna kardiovaskularna rehabilitacija u Hrvatskoj. Cardiol Croat. 2015; 10: 28 – 42.