Racionalna farmakoterapija u skrbi za pacijenta – područje djelovanja ljekarnika

Riječ je o profesionalnoj djelatnosti u kojoj ljekarnik koristeći svoje znanje i iskustvo, otkriva potrebe pacijenata, postavlja prioritete u procesu liječenja, te preuzima odgovornost za pozitivan ishod terapije lijekovima.

Ljekarnička skrb predstavlja ljekarnikovo odgovorno pružanje sigurne i najbolje dostupne terapije pacijentu. Riječ je o profesionalnoj djelatnosti u kojoj ljekarnik koristeći svoje znanje i iskustvo, otkriva potrebe pacijenata, postavlja prioritete u procesu liječenja, te preuzima odgovornost za pozitivan ishod terapije lijekovima. Tu odgovornost dijeli s liječnikom koji je postavio dijagnozu i propisao terapiju, a i sa samim pacijentom, potičući ga na suradljivost, česte kontrole, razgovor i samosvijest o odgovornom liječenju. Danas mnoge zemlje nastoje uklopiti taj novi koncept u svoj sustav zdravstvene zaštite, i iako su takvi pokušaji od velikog interesa nacionalnih i međunarodnih ljekarničkih organizacija,  često se pojavljuju mnogi izazovi u implementaciji ovoga koncepta. Neke od poteškoća mogu biti: stavovi i mišljenja drugih zdravstvenih profesionalaca, nedostatak suradnje i  neprimjerena komunikacija među njima, nedovoljan broj ljekarnika, prostora ili opreme za pružanje ljekarničke skrbi, pa i sama struktura i organizacija zdravstvene zaštite.

Koncept kliničke farmacije

Radi se o racionalnoj uporabi lijekova, i to prema znanstvenim i stručnim načelima. Ljekarnik brine o optimizaciji terapije lijekovima, te kroz ljekarničku skrb promiče zdrav način života, prevenciju bolesti i zdrave životne navike.

Ljekarnička skrb proizlazi iz načela i postulata kliničke farmacije, što ljekarnici prepoznaju kao znanstveni temelj za intervencije u liječenju pacijenata. Koncept kliničke farmacije do kraja razjašnjava ulogu ljekarnika u procesu pružanja zdravstvene zaštite, dok ljekarnička skrb opravdava osnovnu namjenu i svrhu postojanja kliničke farmacije. Ona podrazumijeva različite načine suradnje zdravstvenih stručnjaka pri kojima se znanost i praksa mogu povezati u skrbi za pacijenta, pa se može reći da su definicije kliničke farmacije i ljekarničke skrbi uzročno – posljedično povezane zajedničkim ciljem – povećanjem učinkovitosti i sigurnosti farmakoterapije. Ljekarnici, naime, mogu znatno povećati kvalitetu liječenja pružanjem skrbi koja je multidisciplinarna, kolaborativna, te usmjerena na pacijenta, što je osnovna značajka kliničke farmacije. No, da bi taj utjecaj imao najveći mogući učinak, potrebno je razvijati ne samo klinička znanja, nego i vještine komunikacije, prosudbe i donošenja odluka, a klinička praksa trebala bi zauzimati sve veću ulogu u dnevnom radu ljekarnika, umjesto da bude tek jedna od mogućih opcija ili specijalnosti ljekarnika. Ovdje se radi o racionalnoj uporabi lijekova, i to prema znanstvenim i stručnim načelima. Nadalje,  ljekarnik brine o optimizaciji terapije lijekovima, te kroz ljekarničku skrb promiče zdrav način života, prevenciju bolesti i zdrave životne navike.

Kolaborativna praksa

Glavna značajka kolaborativne prakse je da se u središte pozornosti i ljekarnika i liječnika stavlja pacijent kojem je potrebno liječenje.

Kolaborativna praksa je zapravo metodologija rada koju ljekarnik rabi u interakciji s pacijentom, lijekovima koje on koristi i njegovim liječnikom. Njena je glavna značajka da se u središte pozornosti i ljekarnika i liječnika stavlja pacijent kojem je potrebno liječenje. Ljekarnička skrb, dakle, naglašava neposrednu interakciju ljekarnika, liječnika i pacijenta, a za primarni cilj ima brinuti o pacijentovim potrebama za lijekom, interpretacijom informacija, davanjem savjeta pacijentima, te edukacijom o mogućim učincima, ali i rizicima terapije. Stoga je iznimno važno da ljekarnik otvori komunikaciju s liječnikom i pacijentom s ciljem sigurne i učinkovite primjene lijekova u njegovih pacijenata.

Osnovna obilježja kolaborativne prakse su:

1. Pacijent u središtu pozornosti

2. Suradnja u cilju efikasnosti

3. Pristup informacijama i dijeljenje podataka

4. Osigurano dodatno vrijeme za pružanje skrbi

5. Prijanjanje uz kliničke standarde i smjernice

6. Odgovarajuća edukacija i trening

Literatura

1. Burke JM, Miller WA, Spencer AP, Crank W, Adkins L, et al. Clinical Pharmacists' Competencies Pharmacotherapy 2008;28:806-815.
2. FitzGerald RJ. Medication errors: the importance of an accurate drug history. Br J Clin Pharmacol. 2009;67:671–5
3. Kim Y, Schepers G. Pharmacists' Intervention Documentation in US Health Care Systems. Hosp Pharm. 2003;38 (12):1141–1147
4. Newton D, Boyle M, Catizone AC. The NAPLEX – evolution, purpose, scope and educational implications. Am J Pharm Ed. 2008; 72(2):33
5. Pedersen CA, Schneider PJ, et al. ASHP national survey of pharmacy practice in acute care settings: Monitoring, patient education, and wellnes. Am J Health Syst Pharm. 2000; 57:2171–87
6. Planas GL, Kimberlin CL, Segal R, Brushwood DB, Hepler DC, Schlenker RB. A pharmacist model of perceived responsibility for drug therapy outcomes. Soc Sci Med 2005;60(10):2393-2403
7. Reeder TA, Mutnick A. Pharmacist-versus physician-obtained medication histories. Am J Health Syst Pharm. 2008;65:857–60
8. WHO. The World Health Report 2006 – Working Together for Health. Geneva, WHO; 2006
9. Wiedenmayer K, Summers RS, Mackie AC, et al. Developing pharmacy practice - A focus on patient care. The Hague, International Pharmaceutical Federation and World Health Organization; 2006
10. World Health Organization and International Pharmaceutical Federation (FIP) Developing Pharmacy Practice: A focus on patient care. Handbook. Geneva, FIP, WHO; 2006