Doc. dr. sc. Arijana Meštrović, mag. pharm.
21.03.2014.
Kolaborativna praksa je zapravo metodologija rada koju ljekarnik rabi u interakciji s pacijentom, lijekovima koje on koristi i njegovim liječnikom. Njena je glavna značajka da se u središte pozornosti i ljekarnika i liječnika stavlja pacijent kojem je potrebno liječenje. Iznimno je važno da ljekarnik otvori komunikaciju s liječnikom i pacijentom s ciljem sigurne i učinkovite primjene lijekova u njegovih pacijenata.
Ljekarnička skrb predstavlja ljekarnikovo odgovorno pružanje sigurne i najbolje dostupne terapije pacijentu. Riječ je o profesionalnoj djelatnosti u kojoj ljekarnik koristeći svoje znanje i iskustvo, otkriva potrebe pacijenata, postavlja prioritete u procesu liječenja, te preuzima odgovornost za pozitivan ishod terapije lijekovima. Tu odgovornost dijeli s liječnikom koji je postavio dijagnozu i propisao terapiju, a i sa samim pacijentom, potičući ga na suradljivost, česte kontrole, razgovor i samosvijest o odgovornom liječenju. Danas mnoge zemlje nastoje uklopiti taj novi koncept u svoj sustav zdravstvene zaštite, i iako su takvi pokušaji od velikog interesa nacionalnih i međunarodnih ljekarničkih organizacija, često se pojavljuju mnogi izazovi u implementaciji ovoga koncepta. Neke od poteškoća mogu biti: stavovi i mišljenja drugih zdravstvenih profesionalaca, nedostatak suradnje i neprimjerena komunikacija među njima, nedovoljan broj ljekarnika, prostora ili opreme za pružanje ljekarničke skrbi, pa i sama struktura i organizacija zdravstvene zaštite.
Ljekarnička skrb proizlazi iz načela i postulata kliničke farmacije, što ljekarnici prepoznaju kao znanstveni temelj za intervencije u liječenju pacijenata. Koncept kliničke farmacije do kraja razjašnjava ulogu ljekarnika u procesu pružanja zdravstvene zaštite, dok ljekarnička skrb opravdava osnovnu namjenu i svrhu postojanja kliničke farmacije. Ona podrazumijeva različite načine suradnje zdravstvenih stručnjaka pri kojima se znanost i praksa mogu povezati u skrbi za pacijenta, pa se može reći da su definicije kliničke farmacije i ljekarničke skrbi uzročno – posljedično povezane zajedničkim ciljem – povećanjem učinkovitosti i sigurnosti farmakoterapije. Ljekarnici, naime, mogu znatno povećati kvalitetu liječenja pružanjem skrbi koja je multidisciplinarna, kolaborativna, te usmjerena na pacijenta, što je osnovna značajka kliničke farmacije. No, da bi taj utjecaj imao najveći mogući učinak, potrebno je razvijati ne samo klinička znanja, nego i vještine komunikacije, prosudbe i donošenja odluka, a klinička praksa trebala bi zauzimati sve veću ulogu u dnevnom radu ljekarnika, umjesto da bude tek jedna od mogućih opcija ili specijalnosti ljekarnika. Ovdje se radi o racionalnoj uporabi lijekova, i to prema znanstvenim i stručnim načelima. Nadalje, ljekarnik brine o optimizaciji terapije lijekovima, te kroz ljekarničku skrb promiče zdrav način života, prevenciju bolesti i zdrave životne navike.
Kolaborativna praksa je zapravo metodologija rada koju ljekarnik rabi u interakciji s pacijentom, lijekovima koje on koristi i njegovim liječnikom. Njena je glavna značajka da se u središte pozornosti i ljekarnika i liječnika stavlja pacijent kojem je potrebno liječenje. Ljekarnička skrb, dakle, naglašava neposrednu interakciju ljekarnika, liječnika i pacijenta, a za primarni cilj ima brinuti o pacijentovim potrebama za lijekom, interpretacijom informacija, davanjem savjeta pacijentima, te edukacijom o mogućim učincima, ali i rizicima terapije. Stoga je iznimno važno da ljekarnik otvori komunikaciju s liječnikom i pacijentom s ciljem sigurne i učinkovite primjene lijekova u njegovih pacijenata.
Osnovna obilježja kolaborativne prakse su:
1. Pacijent u središtu pozornosti
2. Suradnja u cilju efikasnosti
3. Pristup informacijama i dijeljenje podataka
4. Osigurano dodatno vrijeme za pružanje skrbi
5. Prijanjanje uz kliničke standarde i smjernice
6. Odgovarajuća edukacija i trening
