Uvod: Adherencija se definira kao razina pacijentovog pridržavanja dogovora s doktorom o propisanoj medikaciji. Bolesnici starije životne dobi često imaju 2 i više kroničnih bolesti. Multimorbiditet je najčešća bolest starijih bolesnika. Procjenjuje se da je prosječna neadherntnost pacijenta prema dugotrajnoj terapiji kod kroničnih bolesti u razvijenim zemljama oko 50%. Niska razina adherencije je glavni razlog neuspješnog kliničkog ishoda, ali i potencijalno uzaludnog trošenja sredstava zdravstvenog fonda. Proveli smo istraživanje u Zagrebu kod ambulatnih boloesnika kojima je propisana dugotrajna medikacija zbog kroničnih bolesti.

Metode: Pacijenti su intervjuirani prigodom posjete javnoj ljekarni koja je sudjelovala u ispitivanju i uzimanja lijeka za kroničnu terapiju na recept. Standardizirani intervju je razvijen u Referntnom centru za farmakoepidemiologiju (Čulig skala) i odobrilo ga je Etičko povjerenstvo. Pacijentu se jamčila anonimnost. Ukupno je prikupljeno 635 anketa. Studija je dizajnirana kao presječna. Dio pitanja se odnosio na odnos ljekarnika i pacijenta. 84 ljekarnika je pristalo sudjelovati u istraživanju.

Rezultati: Prosječna adherencija prema dugotrajnoj medikaciji je bila 41%, dok je u kohorti hipertoničara bila čak i niža (39 %). Kao glavni razlog neadherencije pacijenti su navodili zaboravljivost (60 %), zatim nisu bili kod kuće u vrijeme uzimanja lijeka (45,4%), nestalo im je lijeka (44,4%), vrijeme uzimanja lijeka im je palo nezgodno (40,9 %), uzimaju više različitih lijekova (39,5 %), nije bilo propisanog lijeka prema receptu u ljekarni (35,9 %), osjećali su se dobro (35,9 %), htjeli su izbjeći neželjene efekte (29,6%). Odnos pacijent- ljekarnik su sudionici u studiji ocijenili različito (u čak 5 od 8 pitanja odgovori su se razlikovali statistički značajno, p<0,05). Samo 14,3 % ispitanih ljekarnika traži od pacijenta da glasno ponovi uputu o uzimanju medikacije.

Zaključak: Razina adherencie pacijenata prema dugotrajnoj terapiji je niska u Zagrebu. Većina pacijenata vjeruje u učinkovitost lijekova, ali zbog različitih razloga problem im je pridržavati se terapijske sheme. Potrebno je i intervenirati u proces krojenja terapije, osobito kad se radi o polifarmaciji, koja je neizbježna kod multimorbiditeta. Moguće je kreirati novu ulogu farmaceuta u procesu promocije adherencije prema medikaciji.

Josip Čulig

Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Zagreb

e-pošta: j.culig@zg.t-com.hr