Pripisujući svoje loše stanje radnom mjestu, promijenio ga je, ali to nije pomoglo. Tek kad je smanjio svoj radni tjedan na 3 dana i počeo koristiti svoje novootkriveno slobodno vrijeme vrativši se svojoj zaboravljenoj strasti za sviranjem klavira, bio je u mogućnosti odrediti ishodište svog problema - burnout ili „sindrom izgaranja". Danas dr. Hyman uspješno dijeli svoje vrijeme između medicine i glazbe. Tri dana u tjednu je u operacijskoj sali, a ostatak tjedna provodi kao koncertni pijanist, izvodi recitale i svira s regionalnim orkestrom.

Stres i sindrom izgaranja često se navode zajedno, ali radi se o dva različita procesa. Za razliku od stresa, koji je povezan s prekomjernim angažmanom, izgaranje karakterizira smanjeni angažman, otupjele emocije, depresija, umor koji utječe na motivaciju i pokretačku snagu i demoralizacija. Stres stvara osjećaj hitnosti i hiperaktivnost. Izgaranje proizvodi osjećaj bespomoćnosti i beznađa. Sindrom izgaranja se najbolje može razumjeti kao gubitak ideala i nade.

Ono što liječnike često stavlja pod veći rizik od sindroma izgaranja nije nužno svakodnevni stres na poslu s kojim se susreću već sama priroda njihove profesije pružatelja stalne brige za pacijente. Svoju ulogu, za razliku od pripadnika drugih profesija, često internaliziraju. Najveći rizik od sindroma izgaranja dolazi kad svoju ulogu liječnika poistovjećuju s onim što u biti jesu.

Dio problema je i činjenica da su liječnici stalno u pokretu. Orijentirani su na svoje ciljeve a zahvaljujući dugotrajnoj medicinskoj edukaciji majstori su u odgađanju nagrađivanja. Te osobine, naročito ako su povezane s perfekcionizmom, potrebom za kontrolom, savjesnošću i nemogućnošću opuštanja, stavljaju liječnike pod rizik.

Liječnici su često svjesni činjenice da nešto nije u redu, ali tada pogrešno zaključuju da možda nisu dovoljno produktivni ili efikasni, pa se vraćaju na posao i pokušavaju još više raditi. Da bi se shvatilo što nije u redu treba se odmaknuti od svega.

Jedan od razloga koji potječu s radnog mjesta je i činjenica da liječnici nisu obučavani za rad u timu i međusobno davanje podrške, te se traženje nečije pomoći može pretvoriti u stigmu.
Nadalje, iako liječnici savjetuju pacijente kako trebaju voditi brigu o sebi, sami često ne slijede takve poruke.

Liječnici imaju problema s opuštanjem i trebali bi naučiti kako ne raditi ništa, slušati relaksirajuću glazbu, čitati inspirativno štivo i tek kad to svladaju mogu se usmjeriti na osmišljavanje drugih taktika za borbu protiv sindroma izgaranja. Trebaju se sjetiti ili tek otkriti što je to što im donosi radost i ispunjenje i vratiti te aktivnosti u svoj život. Zvuči jednostavno ali može biti vrlo teško prekinuti krug kontinuirane zaokupljenosti poslom. Za to je potrebna kombinacija organizacijskih vještina i stvaranja životne strategije.

Liječnici trebaju razumjeti da ih ignoriranje simptoma izgaranja ne čini stoicima već time štete sami sebi, ljudima oko sebe i svojim pacijentima. Moraju biti spremni promijeniti način razmišljanja koji nalaže da se sve stvari u životu moraju podrediti bavljenju medicinom.

Dr. Hayman s početka članka sada je zadovoljan kad odlazi na posao jer je za to u potpunosti spreman. „Volim svoj posao i dobro ga radim. Ne mislim da me činjenica da u životu imam i druge interese čini lošim liječnikom ili manje empatičnim spram mojih pacijenata. Morate voditi brigu o sebi" zaključuje.