Na nekim web stranicama možemo pronaći objave anonimnih korisnika koji se liječe GLP-1 agonistima kako se osjećaju. Bolesnici objavljuju da se osjećaju kao da nemaju energije i motivacije, ukočeno i depresivno.

Ovakvi anegdotalni izvještaji o disforiji i depresiji koju bolesnici povezuju s primijenjenim lijekovima ušli su i u pažljivo praćenje mogućih nuspojava paralelno s povećanom uporabom agonista receptora glukagonu sličnog peptida-1 (GLP-1) u cijelom svijetu, .

U pregledu objavljenom u ožujku 2024. u časopisu Expert Opinion on Drug Safety  istaknuto je da nema uvjerljivih dokaza koji jasno podupiru uzročno-posljedičnu vezu primjene GLP-1 agonista i teške depresije (1).

Studije prije stavljanja lijekova na tržište nisu pokazale nikakve posljedice po mentalno zdravlje, a naknadne analize korištenja u stvarnom svijetu dale su kontradiktorne zaključke. Među postmarketinškim nuspojavama koje su dobrovoljno prijavljene zabilježena je veća učestalost depresije i suicidalnih ideja među pacijentima s dijabetesom koji su uzimali semaglutid ili liraglutid nego među onima koji su uzimali metformin ili inzulin (2).

Suprotno tome, nedavna velika retrospektivna kohortna studija zapravo je pokazala niži rizik od suicidalnih ideja među osobama s dijabetesom ili pretilošću kojima je propisan semaglutid nego onima kojima su propisani drugi lijekovi. Između nekoliko stotina štetnih psihijatrijskih događaja povezanih s lijekom nakon stavljanja lijeka u promet prijavljenih u Europskoj uniji, prijavljeno je ukupno 20 suicida ali bez jasnog obrasca razvoja rizika (3).

Istraživači primjećuju da je povezanost između GLP-1 agonista i depresije biološki uvjetovana jer lijekovi smanjuju žudnju za hranom i na taj način bar djelomično modificiraju hedonističko uživanje u jelu.

U nekim studijama na životinjama utvrđeno je da lijekovi smanjuju depresiju, a ne da ju pogoršavaju (4). Poznata je i povezanost dijabetesa i debljine s depresijom te činjenica kako je i barijatrijska kirurgija od prije nekoliko godina povezana s povećanim rizikom od suicidalnosti (5, 6), što sugerira da bi bilo kakva slična povezanost za GLP-1 agoniste mogla biti djelomično ili u potpunosti posredna, a ne specifična za lijek (7).

Službeni stav Američke uprave za hranu i lijekove (FDA) trenutno navodi da nikakvi dokazi iz pregleda koji su u tijeku još ne potvrđuju vezu između GLP-1 agonista i depresije te da bolesnici koji se osjećaju dobro na lijekovima ne bi trebali prestati uzimati terapiju. Međutim, FDA potiče i bolesnike i kliničare da budu svjesni ove moguće povezanosti i da obrate pažnju na neuobičajene promjene raspoloženja i ponašanja te pojavu depresije (8).