Upotreba GLP-1agonista povezana je s povećanim ostatnim želučanim sadržajem, a što je dokazano na gastroskopiji. Osobito je to izraženo kod osoba sa šećernom bolesti tipa 2. Rizik ostatnog sadržaja u želucu bio je najveći kod komplikacija prisutnih uz šećernu bolest tipa 2, a produljeno gladovanje i bistra tekuća dijeta su pokazali zaštitno djelovanje. Čini se da ovaj povećani rizik gastroskopije zbog pristunog želučanog sadržaja ne znači i povećan rizik od proceduralnih komplikacija.

U istraživanju je uspoređena ostatna količina hrane u želučanom sadržaju kod bolesnika liječene GLP-1agonistima i kontrolne skupine koje kod gastroskopije u vremenskom razdoblju od 3,5 godine. GLP-1 agonisti nisu primijenjeni prije endoskopije. Procijena prisutnog želučanog sadržaja učinjena je na temelju pregleda endoskopskih izvješća i slika. Utvrđeni su prediktori i posljedice postojećeg želučanog sadržaja povezanog s primjenom GLP-1 agonista.

Kod 306 bolesnika koji su liječeni GLP-1 agonistima utvrđene su značajno veće stope želučanog ostatka (14% naspram 4% u kontrolnoj skupini, P <0,01), osobito kod bolesnika sa šećernom bolesti tipa 2 (14% naspram 4%, P < 0,01) i to kod šećerne bolesti ovisne o inzulinu (17% naspram 5%, P <0,01) i kod bolesnika s komplikacijama šećerne bolesti (15% naspram 2%, P <0,01). Niže količine želučanog sadržaja zabilježene su nakon produljenog gladovanja i primijenjenih bistrih tekućina za istodobnu kolonoskopiju (2% naspram 11%, P <0,01) te kod bolesnika koji su podvrgnuti gastroskopiji u poslijepodnevnim satima (4% naspram 11%, P <0,01). 22% bolesnika s prisutnim sadržajem u želucu trebalo je intubaciju, a 25% je imalo rani prekid postupka, međutim nisu zabilježene komplikacije postupka ili aspiracija želučanog sadržaja.