Kada se plastika s vremenom polako razgrađuje, proizvodi sve manje dijelove koji se nazivaju mikroplastika i nanoplastika – ovisno o njihovoj veličini. Ti sitni komadići plastike zagađuju vodu i izvore hrane te mogu ući u ljude i druge žive organizme. Sitne čestice plastike mogu pronaći u krvi većine testiranih odraslih osoba.

Tek se počinju otkrivati ​​štete koje ta plastika može uzrokovati. Posebno je zabrinjavajuće što je nanoplastika tako sićušna da može prijeći zaštitnu krvno-moždanu barijeru i čak ući u pojedinačne neurone.

Nova studija pokazala je da nanoplastika može izazvati promjene unutar mozga koje se vide kod Parkinsonove bolesti. Parkinsonova bolest jedan je od najbrže rastućih i najrazornijih neuroloških poremećaja. 

Istraživači su pokazali da nanoplastika pronađena u okolišu može komunicirati s proteinom alfa-sinuklein. Ovaj se protein prirodno pojavljuje u svakom mozgu gdje ima ulogu u komunikaciji živčanih stanica. Međutim, kod bolesti kao što su Parkinsonova bolest i neki oblici demencije, alfa-sinuklein se mijenja.

Proteini se skupljaju, tvoreći takozvane alfa-sinukleinske fibrile. Ta se vlakna zatim mogu pronaći kako se nakupljaju u živčanim stanicama kod ljudi s Parkinsonovom bolešću i nekim oblicima demencije. Normalno, alfa-sinuklein se reciklira unutar živčanih stanica, ali kada se protein počne skupljati, čistači u stanicama ne mogu držati korak s otpadom.

Istraživači su koristili širok izbor laboratorijskih tehnika kako bi istražili učinak nanoplastike na stanice i žive miševe. Tim je koristio nanočestice polistirena, materijala koji se obično koristi za proizvodnju jednokratnih predmeta kao što su čaše za piće.

Otkrili su da se nanoplastika čvrsto veže za alfa-sinuklein i uzrokuje stvaranje otrovnih nakupina sličnih onome što se vidi kod Parkinsonove bolesti. Važno je da je interakcija između alfa-sinukleina i nanoplastike viđena na tri testirana modela. To su bile epruvete, kultivirane živčane stanice i živi miševi.

Istraživači su iznijeli četiri važna opažanja. Prvo, nanoplastika brzo i čvrsto veže alfa-sinuklein. Drugo, nanoplastika potiče nakupljanje alfa-sinukleina i stvaranje fibrila. Treće, nanoplastika i alfa-sinuklein mogu ući u uzgojene neurone i oslabiti razgradnju proteina (prirodno zbrinjavanje nakupina proteina, kao što su fibrile alfa-sinukleina). Četvrto, kada su nanoplastika i alfa-sinuklein ubrizgani u zdrave mozgove miševa, formirane su fibrile alfa-sinukleina i pronađene su u živčanim stanicama diljem mozga. Ovo je jedno od obilježja Parkinsonove bolesti i povezanih tipova demencije.

Istraživači su kod nekoliko životinja vidjeli da je ubrizgavanje same nanoplastike (bez alfa-sinukleina) uzrokovalo stvaranje i nakupljanje fibrila alfa-sinukleina u živčanim stanicama. Ova posljednja točka najviše zabrinjava jer pokazuje da nanoplastika može sama pospješiti stvaranje fibrila alfa-sinukleina u živčanim stanicama koje specifično umiru u Parkinsonovoj bolesti u živom organizmu.

Ovi rezultati naglašavaju potrebu za daljnjim praćenjem plastičnog otpada i onečišćenja okoliša. Učinak mikroplastike u promicanju raka i imunoloških bolesti aktivno se istražuje, ali ova studija dodatno podupire ideju da mikroplastika ima dalekosežne implikacije na ljudsko zdravlje.

Pitanje kako i dolazi li do interakcije između nanoplastike i alfa-sinukleina u ljudskom mozgu ostaje neodgovoreno i potrebna su daljnja istraživanja. Također je potrebno više istraživanja kako bi se razumjelo imaju li različite vrste plastike različite učinke.