Kada bismo trebali iz svijeta suplemenata s povoljnim učinkom na dijabetes izdvojiti samo jedan, onaj s najsnažnijom znanstvenom pozadinom te najsmjelije preporučivan, to bi definitivno bio vitamin D. Vitamin D i nije vitamin, već hormon uključen u regulaciju više od 3% humanog genoma, hormon čiji disbalans dovodi do brojnih poremećaja i bolesti, hormon sa snažnim imunomodulatornim učinkom.
Do sada su dokazani pozitivni učinci vitamina D na regulaciju glikemije na β-staničnoj razini, na smanjenje oksidativnog stresa, na kontrolu prokoagulantnih zbivanja, na optimizaciju funkcije krvožilja, na smanjenje inzulinske rezistencije, aterogenezu, neuroinflamacije i degeneracije, čime postaje jasno kako deficit vitamina D može ugroziti dijabetičkog bolesnika na više razina.
Kada govorimo o tipu 1 šećerne bolesti, naglasak je svakako na autoimunim zbivanjima, pri čemu u nastanku i razvoju bolesti ključnu ulogu imaju T-limfociti. Do sada je više istraživanja pokazalo kako svakodnevna primjena kolekalciferola (vitamina D3) u dozi od 2.000 – 4.000 IU dnevno ima imunomodulacijski učinak usporavanjem propadanja β-stanica gušterače te očuvanjem proizvodnje inzulina. Osim očuvanja beta-stanične funkcije, kolekalciferol pokazuje i pozitivne učinke na regulaciju glikemije u osoba s dijabetesom tipa 1 – određena istraživanja pokazala su kako uz primjenu 2.000 IU dnevno dolazi do smanjenja HbA1c te glikemije natašte, dok se primjenom viših doza od 4.000 – 10.000 IU kolekalciferola dnevno, kroz 12 tjedana, može smanjiti i pojava albuminurije u osoba s tipom 1 šećerne bolesti.
Jedno od najvećih istraživanja utjecaja vitamina D na dijabetes tipa 2, Nurses Health Study, prospektivno je istraživanje koje je pokazalo kako je rizik od razvoja dijabetesa tipa 2 (DMT2) za 13% niži u osoba s najvišim unosom kolekalciferola, u usporedbi s osobama s najnižim unosom ovog vitamina. Mitri i suradnici pokazali su metaanalizom osam prospektivnih kohortnih studija kako su osobe s razinom vitamina D iznad 25 ng/mL imale za 43% niži rizik od razvoja DMT2 nego osobe sa serumskom razinom nižom od 14 ng/ml, dok je studija L. A. Tuckera, objavljena u travnju 2022., pokazala kako su osobe koje ne uzimaju suplemente vitamina D u 36 – 42% povećanom riziku od razvoja inzulinske rezistencije u odnosu na osobe koje redovito uzimaju suplemente. D2d studija, do sada najveće randomizirano kliničko ispitivanje učinka suplementacije vitamina D na rizik od DMt2, kroz 2,5 godine suplementacije s 4.000 IU kolekalciferola dnevno pokazalo je kako suplementacija – poglavito u onih s BMI <30 kg/m2 te u onih koji paralelno ne uzimaju preparate kalcija – dovodi do značajno smanjenog rizika progresije predijabetesa u dijabetes. Taj rizik opada za 25% za svakih 10 ng/mL / 25 nmol/L povisivanja serumske razine vitamina D.
U osoba s razvijenim DMT2 primjena kolekalciferola u dozi od 4.000 IU dnevno do 50.000 IU tjedno prema mnogim autorima može dovesti do smanjenja HbA1c za 0,5%, a sve su brojniji i dokazi o pozitivnom utjecaju na dijabetičke komplikacije.
Poznato je, primjerice, kako deficit vitamina D (ispod 15 ng/ml) dovodi do dvostrukog rizika od akutnoga koronarnog sindroma u odnosu na SVD > 15 ng/mL. Tecilazich i suradnici pokazali su pak kako su osobe s koncentracijom 25OHD u krvi nižom od 75 nmol/L u većem riziku od razvoja mikrovaskularnih komplikacija, poglavito u vidu dijabetičke retinopatije. Posljednjih godina objavljeno je i nekoliko istraživanja koja su dokazala benefit primjene vitamina D u bolesnika s dijabetičkom neuropatijom. Ovisno o studiji, primjena vitamina D u dozama od 1.000 – 10.000 IU dnevno dovela je do značajnog smanjenja boli i parestezija te do poboljšanja profila interleukina i parametara mikrocirkulacije.
Usprkos sve većem broju istraživanja o korelaciji razine SVD i kroničnih, autoimunih, malignih i zaraznih bolesti te o dokazima benefita suplementacije vitamina D u svrhu njihove prevencije i liječenja, i dalje se susrećemo s oprečnim i nekonzistentnim rezultatima, a većina oprečnosti leži u premalenim studijskim uzorcima, prekratkom trajanju istraživanja i preniskim dozama vitamina D koje se primjenjuju.
No, sve veći broj studija pokazuje kako je adekvatna razina 25OHD u krvi važna u prevenciji razvoja dijabetesa tipa 2, pritom navodeći 100 – 150 nmol/L kao poželjnu razinu u krvi.
Ovisno o individualnom odgovoru na vitamin D, na stupanj uhranjenosti (viši BMI – veća potrebna za vitaminom D), na broj komorbiditeta te životnu dob, spomenuta razina postiže se različitim dozama vitamina D.
Preporučena dnevna doza vitamina D za osobe s dijabetesom iznosi 4.000 IU (u pretilih osoba 8.000 – 10.000), no i doze do 15.000 IU s kojima se postiže SVD i do 250 nmol/L pokazale su se sigurnima – ne dovode do intoksikacije te najčešće niti ne uzrokuju disbalans u metabolizmu kalcija, fosfata te regulaciji PTH. No, s obzirom na individualne razlike u terapijskom odgovoru na većinu suplemenata/mikronutrijenata, pa tako i vitamin D, potrebno je pratiti koncentraciju 25OHD u krvi te primjenjenu dozu prilagođavati ciljanim vrijednostima.
Ana-Marija Liberati Pršo
