Koji su faktori rizika za razvoj gihta?

Hiperuricemija je nužan, ali ne i jedini faktor rizika. Nalaz koncentracije mokraćne kiseline u krvi koja prelazi prag topljivosti za mononatrijev urat (> 404 mikromola/L) je tri do pet puta češći od gihta. Ostali čimbenici rizika za hiperuricemiju i giht uključuju muški spol, stariju dob, način prehrane i života, pretilost, oštećenje bubrega i korištenje određenih lijekova (npr. diuretika) koji povećavaju koncentraciju urata.

Kakva je tipična prezentacija gihta?

Pacijenti se obično javljaju za vrijeme akutnog napada. Karakteristične značajke pogoršanja uključuju monoartikularnu zahvaćenost stopala — osobito prvog metatarzofalangealnog zgloba ili gležnja — zajedno s podatkom o pojavi sličnih epizoda u životu. Radi se o brzoj pojavi simptoma ili eskalaciji boli ili otekline (ili oboje), eritemu, povezanim koegzistirajućim stanjima i hiperuricemiji. U pacijenata koji su dugo vremena imali neliječenu bolest, ali još nisu dobili dijagnozu, mogu biti prisutni tofi, koji se najčešće otkrivaju na ekstenzornoj površini lakta ili drugiim zglobnim površinama.

Kako se dijagnosticira giht?

Europska liga protiv reumatizma dala je okvir za procjenu pacijenata. Radi se o pristupu usmjerenom na identifikaciju kristala mononatrijevog urata u aspiratima sinovijalne tekućine ili tofa. Pozitivan rezultat polarizacijskim svjetlosnim mikroskopom je 100% specifičan i dijagnostički u bolesnika koji imaju spomenute simptome. Aspiracija zgloba i drugi ciljani postupci testiranja ključni su za diferencijalunu dijagnozu stanja koja se mogu javiti izolirano ili zajedno s gihtom, kao što je septički artritis ili pseudogiht. U okolnostima u kojima je potrebna oprema ili kad tehničke vještine nisu dostupne, dijagnoza se može postaviti na temelju kliničkih simptoma i dijagnostičkih algoritama. Uz trajnu dijagnostičku nesigurnost, snimanje može biti informativno. Konvencionalna radiografija je najčešće usmjerena na simptomatske zglobove u stopalima ili šakama, i može pokazati koštane erozije uznapredovalog gihta. Erozije su prisutne intraartikularno i/ili jukstaartikularno. Tipično su sklerotičnog ruba i koštano nadsvođene. Često su vidljive u blizini tofa.

Iako je hiperuricemija uzročni faktor rizika za giht, mjerenje urata u serumu ima ograničenu ulogu u dijagnozi zbog niske specifičnosti.

Liječenje

Cilj liječenja akutnog napada gihta je brzo povlačenje boli i vraćanje funkcije. Preporučena prva linija terapije je individualizirana na temelju koegzistirajućih stanja i uključuju kolhicin, nesteroidne antireumatike i glukokortikoide. Kako bi se ubrzalo liječenje, supspecijalističke smjernice preporučuju da pacijenti drže lijekove uvijek kod sebe (tzv. pristup "pilule u džepu") kako bi ih uzeli u trenutku pojave prvih simptoma. Allopurinol, inhibitor ksantin oksidaze dostupan od 1960-ih, ostaje prva linija liječenja za snižavanje urata. Ostale opcije uključuju febuksostat (inhibitor ksantin oksidaze), probenecid (urikozurik), benzbromaron (urikozurik koji nije dostupan u SAD-u) i rjeđe peglotikazu. Smjernice supspecijalističkih društava preporučuju ciljani pristup koji karakterizira početak liječenja malim dozama urikozutika uz postupni porast doze, a cilj je održavati koncentraciju urata na razini do 357 mikromola/L. Nasuprot tome, American College of Physicians, pozivajući se na nedostatak čvrstih dokaza koji podupiru ovaj pristup, zagovara strategiju liječenja kojom se nastoji postići izbjegavanje pojave simptoma. Lijekovi za giht mogu utjecati na razne komorbiditete, a liječenje tih komorbiditeta može utjecati na giht. Iako su epidemiološke studije povezale prehrambene navike i pretilost s rizikom za razvoj gihta, učinkovitost intervencija u prehrani i načinu života u liječenju gihta bila je predmetom malog boja studija u kojima je za sada vidljiva tek neznatna korist.