Srčano zatajivanje vodeći je uzrok smrti u odraslih pacijenata s prirođenim srčanim bolestima, no taj se problem često može previdjeti zbog dobre tolerancije simptoma i niskih očekivanja o funkcionalnom kapacitetu kod većine. Premda neurohormonalna aktivacija prati isti obrazac kao i u zatajivanju srca kod stečene bolesti, temeljni pristupi u medicinskoj terapiji nisu uspjeli pružiti značajnu korist u smanjenju smrtnosti, najvjerojatnije zbog velikog raspona različitih uzroka srčanog popuštanja prisutnih u različitim morfologijama prirođenih srčanih bolesti, kao i onih povezanih s posebnim kirurškim zahvatima.

Presađivanje srca moguće je izvesti u pacijenata s terminalnim zatajivanjem srca, no njihovo pravodobno otkrivanje i određivanje optimalnog trenutka za zahvat problematični su zbog niske osjetljivosti trenutačno postojećih metoda funkcijskog testiranja na otkrivanje promjene između stabilnog stanja niskoga funkcionalnog kapaciteta i pogoršanja.

Moždani natriuretski peptid pokazao se kao dobar pokazatelj prognoze i detektor pogoršanja te bi u takvih pacijenata trebao biti redovito kontroliran tijekom praćenja.

Daniel Lovrić