Najvažnije poruke

• Zlostavljanje djece može biti tjelesno, spolno, emocionalno (psihološko), zanemarivanje i izloženost obiteljskom ili intimnom partnerskom nasilju
• Uzroci zlostavljanja djece mogu biti različiti, a najčešće je riječ o kombinaciji više čimbenika: individualnih (roditelja i djece), relacijskih i društvenih.
• Djeca s teškoćama u razvoju izložena su većem riziku od zlostavljanja nego djeca koja nemaju poteškoća.
• Najčešće djecu s teškoćama u razvoju zlostavljaju njihovi članovi obitelji uslijed stresa, frustracija te zdravstvenih poteškoća koje imaju kao roditelji djece s teškoćama u razvoju.
• Nerijetko su djeca s teškoćama u razvoju zlostavljana i/ili zanemarivana u institucijama koje skrbe o njima.
• Postoje jasni znakovi zlostavljanja i zanemarivanja koje bi roditelji trebali prepoznati.
• Važno je da roditelji djece s teškoćama u razvoju brinu o svom vlastitom zdravlju jer jedino tako mogu biti korisni za svoje dijete.
• Važno je da roditelji djece s teškoćama u razvoju budu umreženi i otvoreni za pomoć.

Uvod

Izloženost obiteljskom nasilju uključuje izloženost člana obitelji fizičkim napadima, prijetnjama ili oštećenju imovine od strane druge odrasle osobe ili tinejdžera koji inače stanuje u kućanstvu.

Zlostavljanje djeteta podrazumijeva ponašanje prema djetetu koje odstupa od pravila ponašanja i dovodi u opasnost od nanošenja tjelesnog ili emocionalnog oštećenja. Dosad se najčešće govorilo o četiri oblika zlostavljanja djece: tjelesno zlostavljanje, spolno zlostavljanje, emocionalno zlostavljanje (psihološko zlostavljanje) i zanemarivanje (1, 2).

Međutim, u zadnje vrijeme se u literaturi spominje i peti oblik zlostavljanja djece: izloženost obiteljskom ili intimnom partnerskom nasilju (1, 3, 4).

Fizičko zlostavljanje definira se kao korištenje namjernih radnji i fizičke sile kojima se nanosi tjelesna ozljeda. Specifični oblici su drmanje (trešnja), ispuštanje, udaranje, grizenje i nanošenje opeklina (npr. ofurivanjem ili cigaretama) (1, 2).

Spolno zlostavljanje uključuje kontaktne i beskontaktne seksualne radnje koje provodi bilo koja odrasla osoba ili dijete u položaju moći nad žrtvom kako bi se tražilo ili dobilo fizičko ili mentalno seksualno zadovoljstvo (1, 2).

Emocionalno ili psihičko zlostavljanje nanosi roditelj ili skrbnik, a uključuje neprijateljske interakcije (kao što su omalovažavanje, ponižavanje, sramoćenje, ismijavanje djeteta i odbacivanje djeteta), emocionalnu nedostupnost (ignoriranje djeteta), razvojno neprikladne interakcije, neuvažavanje djetetove individualnosti i izolaciju djeteta iz društva ili neintegriranje djeteta u društvo (1, 2).

Zanemarivanje predstavlja neispunjavanje osnovnih djetetovih tjelesnih, emocionalnih, obrazovnih i zdravstvenih potreba, tj. propuste roditelja ili skrbnika u ispunjavanju djetetovih potreba kako to odgovara djetetovom razvojnom stupnju i kako je prepoznato u djetetovom kulturološkom kontekstu. Kada se djetetu ne pruža hrana, odjeća, primjereni uvjeti stanovanja i zaštita od mogućih ozljeda govorimo o tjelesnom zanemarivanju. Emocionalno zanemarivanje uključuje izostanak pružanja nježnosti, ljubavi ili drugih oblika emocionalne potpore. Obrazovno zanemarivanje obuhvaća izostanak brige o djetetovom upisu u školu i pohađanju nastave ili organizacije školovanja kod kuće gdje je to moguće. Zdravstveno zanemarivanje je izostanak brige o osiguravanju odgovarajuće preventivne skrbi djeteta, poput cijepljenja, kao i liječenja u slučaju tjelesnih ili mentalnih zdravstvenih problema (1, 2).

Izloženost obiteljskom nasilju uključuje izloženost člana obitelji fizičkim napadima, prijetnjama ili oštećenju imovine od strane druge odrasle osobe ili tinejdžera koji inače stanuje u kućanstvu. Takva vrsta nasilja proširuje se i na svjedočenje drugim oblicima ponašanja: seksualno, financijske ili verbalne prisile ili izolacija od obitelji i/ili prijatelja (1, 3).

Uzroci zlostavljanja

Rezultati analiza pokazuju da djeca s teškoćama u razvoju imaju više od tri puta veću vjerojatnost doživjeti bilo kakav oblik nasilja u usporedbi s njihovim vršnjacima koji nemaju poteškoće

Uzroci zlostavljanja djece mogu biti različiti, a najčešće je riječ o kombinaciji više čimbenika: individualnih, relacijskih i društvenih (5).

Rezultati objedinjene analize rezultata 68 istraživanja pokazuje kako su najčešći čimbenici povezani sa zlostavljanjem djece bolesti ovisnosti roditelja, povijest zlostavljanja u djetinjstvu i nasilje od strane intimnog partnera. Društvena podrška bila je najznačajniji zaštitni čimbenik na svim razinama i za sve vrste zlostavljanja osim seksualnog zlostavljanja djece, ali se definicija uvelike razlikovala među studijama. Tjelesno zlostavljanje imalo je najviše čimbenika rizika jedinstvenih za ovu vrstu, a zatim zanemarivanje, a nasilje intimnog partnera je bio čest čimbenik rizika za sve vrste zlostavljanja djeteta. Pronađeno je manje istraživanja o emocionalnom zlostavljanju, seksualnom zlostavljanju i zaštitnim čimbenicima (6).

Rizik od zlostavljanja i/ili zanemarivanja je češći kod djece mlađe od četiri godine i djece s teškoćama u razvoju (5). Istraživanja pokazuju da su djeca s teškoćama u razvoju izložena većem riziku od zlostavljanja nego djeca koja nemaju poteškoća (7-10). Sullivan i Knutson u svom istraživanju zaključuju kako djeca s teškoćama u razvoju imaju 3,4 puta veću vjerojatnost da će biti zlostavljana u odnosu na vršnjake bez teškoća u razvoju (10).

Rezultati analize literature koju su radili Jones i suradnici procjenjuju da je 26,7% djece s teškoćama u razvoju bilo izloženo nekom od oblika nasilja, 20,4% fizičkom nasilju, a 13,7% seksualnom nasilju. Nadalje, rezultati pokazuju da djeca s teškoćama u razvoju imaju više od tri puta veću vjerojatnost doživjeti bilo kakav oblik nasilja u usporedbi s njihovim vršnjacima koji nemaju poteškoće (11).

Novija analiza više istraživanja pokazuje da su unatoč svim javnozdravstvenim aktivnostima i dalje djeca s teškoćama u razvoju izložena svim vrstama nasilja, a posebno djeca koja žive u obiteljima slabijeg imovinskog stanja (12).

Postoje istraživanja koja ispituju kako takozvani ekosustavi utječu na zlostavljanje djece s teškoćama u razvoju, a to su: socio-demografske karakteristike (dob, spol, obrazovanje), mikrosustavi (odnos između roditelja i djece i nasilje u obitelji), egzosustavi (roditeljski stres, socijalna podrška roditelja i područje stanovanja) i makrosustavi (kulturološki definirane roditeljske prakse). Nadalje, istraživanja pokazuju kako se djeca s teškoćama u razvoju i njihove obitelji često susreću s društvenim čimbenicima rizika, kao što su izolacija, diskriminacija i nedostatak podrške, koji mogu povećati njihov rizik da postanu žrtve zlostavljanja (13). U ovom tekstu ćemo čimbenike rizika za zlostavljanje opisati kroz dvije kategorije, a to su čimbenici rizika vezani uz karakteristike obitelji i roditeljstvo i čimbenici rizika koji su povezani sa specifičnostima djeteta s teškoćama u razvoju (13).

Čimbenici rizika vezani uz karakteristike obitelji i roditeljstvo

Istraživanja pokazuju da briga za dijete s teškoćama u razvoju zahtijeva dodatne napore i može povećati stres u obitelji.

Istraživanja pokazuju da briga za dijete s teškoćama u razvoju zahtijeva dodatne napore i može povećati stres u obitelji. Uzroci stresa su vezani uz: dodatne financijske troškove, nedostatak vremena, tjeskobu koja proizlazi iz čestih nepredvidivih situacija, fizičkog i emocionalnog zdravlja roditelja ili skrbnika kao i njihove zabrinutosti u vezi budućnosti (14). Whittingham i suradnici objavili su rezultate istraživanja u kojem su saželi podatke prikupljene iz fokus grupa u kojima se raspravljalo s roditeljima djece s cerebralnom paralizom (15). Izazovi s kojima se suočavaju ti roditelji podijeljeni su u sljedeće skupine:

• Pritisak uslijed nedostatka vremena - koji proizlazi iz potrebe da se dijete odvede na pregled, terapiju, hospitalizaciju i dr.
• Dodatni roditeljski zadaci - koji su povezani sa zdravstvenim stanjem djeteta. Roditelji djece s teškoćama u razvoju moraju uložiti vrijeme za pružanje pomoći djetetu kod kuće, za provedbu terapije, davanje lijekova, organiziranje opreme, pružanje pomoći pri kretanju, pripremu posebnih obroka. Osim svega navedenog, ti su roditelji i zagovaratelji svoje djece.
• Roditeljstvo pod lupom javnosti - roditelji djece s vidljivim poteškoćama imaju osjećaj da su gotovo stalno pod nadzorom javnosti te postaje sve teže kada djetetove radnje privuku pozornost javnosti.
• Upravljanje ponašanjem djeteta - roditelji djece s teškoćama u razvoju imaju težak zadatak razlučivati koja su ponašanja djeteta posljedica njegovih fizičkih i mentalnih ograničenja, a koja buntovna i zahtijevaju asertivne roditeljske intervencije.
• Roditeljstvo bez mjerila - roditelji djece s teškoćama u razvoju navode da su u nedoumici u vezi postavljanja realnih ciljeva za njihovo dijete i realnih očekivanja (15).

Nadalje, postoje dokazi da roditelji koji skrbe za djecu s teškoćama u razvoju imaju slabije zdravlje (fizičko i psihičko) u odnosu na roditelje djece bez poteškoća: češća je pojava bolova u leđima, glavobolja, migrena, želučanih poteškoća, i dr. Također, ti su roditelji češće tjeskobni, ljuti, frustrirani ili depresivni, pate od poremećaja spavanja, osjećaja krivnje i dr (14).

Visoka razina stresa i zabrinutost za vlastito zdravlje može umanjiti sposobnost roditelja u pružanju odgovarajuće skrbi svojoj djeci pa tako može biti i uzrokom zlostavljanja (14). Stoga, potrebno je osvijestiti roditelje djece s teškoćama u razvoju o važnosti brige za osobno fizičko i psihičko zdravlje.

Roditelji djece s teškoćama u razvoju nerijetko se socijalno izoliraju uslijed čega možda nisu niti svjesni da njihova djeca u odnosu na ostalu djecu imaju veći rizik biti zlostavljena. Također, nisu niti spremni prepoznati rizične situacije i zaštiti djecu u takvim situacijama (14).

Povezivanje roditelja djece s teškoćama u razvoju koje će omogućiti socijalne interakcije (npr. grupe podrške, udruge, itd. ) može im pomoći da bolje štite svoju djecu, a i da se sami bolje osjećaju (14).

Obiteljsko funkcioniranje je isto tako „u kušnji“. Ono uključuje komunikaciju, koheziju, fleksibilnost, realizaciju pripadajuće uloge u obitelji i procese suočavanja unutar obitelji. Obitelji s djecom s teškoćama u razvoju, a posebno one koje imaju djecu s intelektualnim poteškoćama, više su opterećene, slabije funkcioniraju, manje su zadovoljne svojim brakom, i manje su skladne (16). Sve to rezultira napetošću i sukobima između parova, nedostatkom bliskosti između roditelja i druge djece i mogućim negativnim učincima na kvalitetu života u obitelji djeteta s teškoćama u razvoju (17).

Međutim, ta negativna iskustva ne odnose se na sve roditelje djece s teškoćama u razvoju. U nekim obiteljima upravo djeca s teškoćama u razvoju mogu biti izvor pozitivnih promjena kao što su jača kohezija unutar obitelji, poboljšana intimnost među članovima obitelji i preispitivanje vrijednosti zdravlja i života (17). Stoga, od iznimne je važnosti njegovati pozitivne obiteljske odnose i izgraditi mreže podrške kako bi se omogućilo bolje obiteljsko funkcioniranje.

Obitelji s niskim primanjima često imaju lošije uvjete stanovanja što može otežavati skrb za dijete s teškoćama u razvoju. Takvi uvjeti stanovanja, kao i financijska nesigurnost, mogu biti izvor frustracije i stresa koji su poznati čimbenici rizika za zlostavljanje. Nadalje, takve obitelji češće žive u slabije razvijenim predjelima grada s nesigurnim susjedstvom, a time i slabijom socijalnom mrežom što često predstavlja dodatni uzrok stresa (13).

Čimbenici rizika koji su povezani sa specifičnostima djeteta s teškoćama u razvoju

Istraživanja pokazuju da briga za dijete s teškoćama u razvoju zahtijeva dodatne napore i može povećati stres u obitelji.

Brojni čimbenici rizika za zlostavljanje mogu biti povezani s karakteristikama i specifičnostima samog djeteta s teškoćama u razvoju. Npr. uslijed teškoća u razvoju dijete se može osjećati izolirano ili nemoćno (13).

Djeca s problemima u ponašanju, poput poremećaja pažnje/hiperaktivnosti (ADHD) ili drugih problema s ponašanjem, vjerojatnije će doživjeti fizičko zlostavljanje jer roditelji mogu postati frustrirani djetetovim ponašanjem kojeg teško podnose te će oštro reagirati (18).

Djeca koja su manje sposobna samostalno obavljati stvari više se oslanjaju na brigu i pomoć odraslih. Postoji veća vjerojatnost da će ova djeca biti seksualno zlostavljana ili zanemarena od strane odraslih (18).

Zlostavljači mogu iskoristiti djecu koja imaju problema s govorom, sluhom ili koja imaju ograničenu sposobnost zaštite sebe, ne razumiju dobro društvene situacije ili što je zlostavljanje. Vjerojatnije je da će i ta djeca doživjeti seksualno zlostavljanje (18).

Zlostavljanje djece s teškoćama u razvoju u institucijama

Sigurni i stabilni odnosi između roditelja i djece te između roditelja i drugih odraslih osoba važan su preduvjet za zaštitu djece od zlostavljanja.

Iako su djeca s teškoćama u razvoju najčešće izložena zlostavljanju od strane članova obitelji, zlostavljanje te djece je moguće i u institucijama od strane drugih osoba koje brinu o njima.

Sigurni i stabilni odnosi između roditelja i djece te između roditelja i drugih odraslih osoba važan su preduvjet za zaštitu djece od zlostavljanja.

Roditelji mogu spriječiti zlostavljanje djece ako prepoznaju znakove mogućeg zlostavljanja kao npr. iznenadne promjene ponašanja ili neobično ponašanje, posjekotine i modrice, prijelomi (koji nisu povezani s nekom bolešću), opekline, pritužbe djeteta na bolne genitalije.

Također, mogu spriječiti zanemarivanje ako prepoznaju znakove zanemarivanja kao npr. stalna glad ili žeđ (ne zbog zdravstvenog stanja), prljava kosa ili koža, kronični pelenski osip (ne zbog zdravstvenog stanja).

Postoje provjerene stranice na Internetu koje imaju savjete koji se temelje na dokazima. Jedna od takvih stranica je i ona od Centra za kontrolu bolesti i prevenciju (CDC) (18).

Važni savjeta CDC-a vezano uz problem zlostavljanja djece s teškoćama u razvoju su:

• Saznajte što vaše dijete radi kada nije kod kuće.
• Upoznajte ljude koji se brinu o vašem djetetu.
• Ostavite svoje dijete samo s nekim koga poznajete i tko se može brinuti o vašem djetetu na mjestu gdje će vaše dijete biti sigurno od ozljeda i opasnosti.
• U školi se svi moraju odnositi prema vašem djetetu s dostojanstvom.
• Vaše se dijete ne bi trebalo kažnjavati zlostavljanjem, obuzdavanjem ili osamljivanjem.
• Poduzmite korake kako biste bili sigurni da je vaša kuća sigurno mjesto za vaše dijete kako se ono ne bi ozlijedilo.
• Razgovarajte s djetetom o ponašanju i situacijama koje su sigurne i nesigurne.
• Podsjetite svoje dijete na sigurne odrasle osobe kojima se može obratiti.
• Igranje uloga i vježbanje kako pronaći sigurnu odraslu osobu može pomoći maloj djeci da nauče kamo ići.

Ako mislite da je vaše dijete bilo zlostavljano ili zanemareno:

• Razgovarajte s liječnikom vašeg djeteta o tome
• Odvedite dijete u bolnicu ili liječničku ordinaciju na pregled
• Nazovite policiju
• Nazovite udrugu koja okuplja roditelje djece s teškoćama u razvoju.

Čuvajte svoje zdravlje:

• Biti roditelj je najteži posao. Kao roditelj se lako možete preopteretiti, osobito ako imate dijete s invaliditetom ili druge posebne zdravstvene potrebe.
• Imajte realna očekivanja o tome što vaše dijete može, a što ne.
• Ako ste frustrirani, dajte si vremena da se smirite i ponovno usredotočite!
• Zamolite ljude u koje imate povjerenja da vam pomognu.
• Pokušajte razmišljati pozitivno.
• Odvojite vrijeme za sebe.
• Razgovarajte sa zdravstvenim radnikom poput svog liječnika ili terapeuta ako ne znate kako se nositi s ponašanjem svog djeteta.
• Postoje mnogi resursi koji pomažu roditeljima da budu najbolji roditelji i da djeci osiguraju siguran i brižan svijet (18).

Literatura

1. Mehta D, Kelly AB, Laurens KR, Haslam D, Williams KE, Walsh K, et al. Child Maltreatment and Long-Term Physical and Mental Health Outcomes: An Exploration of Biopsychosocial Determinants and Implications for Prevention. Child Psychiatry Hum Dev. 2023;54(2):421-35.
2. MSD priručnik dijagnostike i terapije. Zlostavljanje djece. Link: http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/pedijatrija/zlostavljanje-djece.
3. Gardner MJ, Thomas HJ, Erskine HE. The association between five forms of child maltreatment and depressive and anxiety disorders: A systematic review and meta-analysis. Child Abuse Negl. 2019;96:104082.
4. Ford-Gilboe M, Wathen CN, Varcoe C, MacMillan HL, Scott-Storey K, Mantler T, et al. Development of a brief measure of intimate partner violence experiences: the Composite Abuse Scale (Revised)-Short Form (CASR-SF). BMJ Open. 2016;6(12):e012824.
5. Centers for Disease Control and Prevention. Violence Prevention. Risk and Protective Factors. Link: https://www.cdc.gov/violenceprevention/childabuseandneglect/riskprotectivefactors.html.
6. Younas F, Gutman LM. Parental Risk and Protective Factors in Child Maltreatment: A Systematic Review of the Evidence. Trauma Violence Abuse. 2022:15248380221134634.
7. Lightfoot E, Hill K, LaLiberte T. Prevalence of children with disabilities in the child welfare system and out of home placement: An examination of administrative records. Children and Youth Services Review. 2011,;33(11):2069-75.
8. Corr C, Santos RM. Abuse and Young Children With Disabilities: A Review of the Literature. Journal of Early Intervention. 2017;39(1):3-17.
9. Putnam-Hornstein E, Needell B. Predictors of child protective service contact between birth and age five: An examination of California's 2002 birth cohort. Children and Youth Services Review. 2011;33(8):1337-44.
10. Sullivan PM, Knutson JF. Maltreatment and disabilities: a population-based epidemiological study. Child Abuse & Neglect. 2000;24(10):1257-73.
11. Jones L, Bellis MA, Wood S, Hughes K, McCoy E, Eckley L, et al. Prevalence and risk of violence against children with disabilities: a systematic review and meta-analysis of observational studies. Lancet. 2012;380(9845):899-907.
12. Fang Z, Cerna-Turoff I, Zhang C, Lu M, Lachman JM, Barlow J. Global estimates of violence against children with disabilities: an updated systematic review and meta-analysis. The Lancet Child & Adolescent Health. 2022;6(5):313-23.
13. Elklit A, Murphy S, Skovgaard C, Lausten M. Physical violence against children with disabilities: A Danish national birth cohort prospective study. European Journal of Psychotraumatology. 2023;14(1):2173764.
14. Murphy NA, Christian B, Caplin DA, Young PC. The health of caregivers for children with disabilities: caregiver perspectives. Child Care Health Dev. 2007;33(2):180-7.
15. Whittingham K, Wee D, Sanders M, Boyd R. Responding to the challenges of parenting a child with cerebral palsy: a focus group. Disability and Rehabilitation. 2011;33(17-18):1557-67.
16. Al‐Krenawi A, Graham JR, Al Gharaibeh F. The impact of intellectual disability, caregiver burden, family functioning, marital quality, and sense of coherence. Disability & Society. 2011;26(2):139-50.
17. Kim J, Kim H, Park S, Yoo J, Gelegjamts D. Mediating effects of family functioning on the relationship between care burden and family quality of life of caregivers of children with intellectual disabilities in Mongolia. J Appl Res Intellect Disabil. 2021;34(2):507-15.
18. Centers for Disease Control and Prevention. Safety and Children with Disabilities. Childhood Maltreatment among Children with Disabilities. Link: https://www.cdc.gov/ncbddd/disabilityandsafety/abuse.html.

Zahvala

Tekst je napisan u okviru projekta Sinergistička edukacija roditelja djece s teškoćama u razvoju (SynergyEd), europskog projekta koji se financira iz linije Erasmus+, programa EU-a kojim se podupiru obrazovanje, osposobljavanje, mladi i sport.