Uočavanje odstupanja u jezičnoj proizvodnji izuzetno je osjetljivi marker za prepoznavanje većeg broja neurorazvojnih poremećaja. U kliničkim uvjetima relativno se lako u ranoj dobi može izvršiti probir djece koja pokazuju odstupanja u jezičnoj proizvodnji (primjerice, uporabom Komunikacijske razvojne ljestvice KORALJE koju popunjavaju roditelji).
U kliničkoj praksi se u kontekstu prepoznavanja kašnjenja u jezičnom razvoju najčešće prati pojava prvih riječi čiji bi izostanak trebalo tolerirati do dobi od 16 mjeseci, no korištenje manje od 10 riječi u dobi od 18 mjeseci, kao i korištenje manje od 50 različitih riječi u dobi od 24 mjeseca i/ili izostanak kombiniranja riječi u toj dobi također su važni razvojni pokazatelji. Istraživanja djece koja ne dostižu navedene miljokaze pokazuju da se radi o izrazito heterogenoj populaciji. U neke od njih naknadno će se utvrditi dijagnoze intelektualnih teškoća ili poremećaja iz spektra autizma, jedan dio će nastaviti pokazivati značajke razvojnih jezičnih teškoća, a trećina će se pokazati samo kasnim progovaračima, odnosno bit će djeca tipičnog razvoja.

Neovisno o dijagnozi, praćenje djece koja kasne u ranoj jezičnoj proizvodnji vrlo je važno, jer znamo da djeca koja tijekom druge godine života imaju oskudan ekspresivni vokabular češće u budućnosti nastavljaju pokazivati teškoće u jezičnom razvoju, imaju slabiju pripremljenost za školu i otežano ovladavaju čitanjem. Ako se kašnjenje u jezičnoj proizvodnji nastavi i tijekom treće godine, smanjuje se vjerojatnost „spontanog oporavka“ tijekom predškolskog razdoblja.
Muški spol sustavno je potvrđen kao najznačajniji rizični faktor za sporiji razvoj jezične proizvodnje. Uz spol, rizične faktore čine: niska porođajna masa, obiteljska anamneza opterećena jezično-govornim poremećajima, veći broj djece u obitelji i povećana izloženost ekranima. Kombinacija muškog spola djeteta, nižeg socioekonomskog statusa i pozitivne obiteljske anamneze na jezično-govorne poremećaje gotovo 8 puta povećava vjerojatnost kašnjenja u jezičnom razvoju. Zaštitne faktore čine: redovito čitanje djetetu, okolina obogaćena jezičnim sadržajima te pohađanje vrtića.
Možemo zaključiti da probir na odstupanja u jezičnom razvoju tijekom druge (i treće) godine života ima važnu funkciju prepoznavanja djece koja imaju neurorazvojne poremećaje ili pak slabije usvajaju jezik zbog utjecaja neoptimalnih okolinskih čimbenika. Premda će oko trećina te djece „sustići“ vršnjake, značajan dio te djece će i u budućnost pokazivati odstupanja, a navedeni miljokazi moraju biti točke koje omogućavaju obiteljima pristup sustavu rane intervencije. U kontekstu realiteta smanjenih kapaciteta stručne podrške, važno je znati da istraživanja pokazuju da je u ranoj dobi moguće intervenirati već putem roditelja, odnosno podučiti roditelje kako da obogate djetetovu jezičnu sredinu te tako olakšaju usvajanje jezika.

Maja Cepanec