Dosadašnja klinička praksa u liječenju osteoporoze pokazala je niz slabost što se ogleda u relativno slabom učinku liječenja, razočarenju pacijenata i liječnika te značajnom padu interesa za problem osteoporoze u cjelini. No, s druge strane broj pacijenata s komplikacijama se i dalje povećava i problem osteoporoze objektivno postaje sve veći što nameće nužnost promjena i to ne samo uvođenjem novih lijekova već i promjene koncepta liječenja. Naime, dosadašnji koncept liječenja temeljio se primarno na nalazu niske mineralne gustoće kosti izmjerene denzitometrijom nedovoljno uzimajući u obzir individualne razlike.

Dosadašnje iskustvo i znanstvene spoznaje pokazale su međutim, da hipoteza koja je objašnjavala osteoporozu kao bolest koja nastaje gubitkom mase kosti uslijed ubrzane razgradnje kosti nije dovoljno dobra, jer prijelomi na malu traumu koji su glavni problem kod osteoporoze ne nastaju samo zbog smanjenja mase kosti, već zbog smanjene kakvoće kosti, a ona ovisi više o unutarnjoj arhitekturi i kakvoći materijala nego o masi kosti. Upravo zbog toga dosadašnje liječenje primjenom lijekova koji su uglavnom djelovali tako da usporavaju koštanu pregradnju, kao što su bisfosfonati i SERM-ovi, nije moglo biti dovoljno učinkovito u svim slučajevima osteoporoze, jer se ona značajno razlikuje od bolesnika do bolesnika.

Osteoporoza može nastati i zbog spore izgradnje kosti ili pak zbog loše arhitekture, pa je zbog toga nužan individualizirani pristup liječenju. Pri tome treba uzeti u obzir i činjenicu da na kakvoću kosti u značajnoj mjeri utječe biomehanička ravnoteža i bio-mehanički stres, koji izazivaju mišićne kontrakcije prenoseći signale osteocitima putem vibracije tekućine u mreži tankih kanalića u kostima.

Iz svega toga proizlazi da je nužna individualizirana terapija osteoporoze kombinacijom više različitih terapijskih procedura i oblika među kojima su najvažniji redovita odgovarajuća tjelovježba, a uz farmakoterapiju i mjere za poboljšanje pokretljivosti kao što su: MBST, fizikalna terapija, analgetska terapija, a ponekad i kirurška terapija.

U izboru lijekova moramo voditi računa o tome da li se radi o stanju ubrzane ili usporene koštane pregradnje te mogućim nuspojavama. Jedan od boljih izbora u farmakoterapiji je svakako Stroncijum ranelat koji je po konceptu jedinstven, jer potiče formiranje kosti i usporava resorpciju, a studije koje su upravo završene potvrđuju i njegov učinak na poboljšanje osteoartritisa koji je vrlo često prisutan kod pacijenata s osteoporozom.

Prof. dr. Dalibor Krpan, Klinička bolnica Sveti Duh