Liječnik obiteljske medicine radi na primarnoj prevenciji zloćudnih bolesti provodeći mjere unaprjeđenja i očuvanja zdravlja, odnosno educirajući osobe koje ima u skrbi kako usvojiti zdrav stil življenja te suzbijati štetne životne navike i ponašanja koja su dokazano rizični čimbenik za pojavu raka.

Obiteljski liječnik postavlja se u središte ciklusa skrbi i postaje koordinator koji zna da je bolesnik cijelo vrijeme njegov pacijent, a svi su ostali sudionici dobrodošli konzultanti i pomagači. Koordinator brine o tome da sustav funkcionira, da bude ravnopravno dostupan, da nema nepotrebnih ponavljanja i preklapanja postupaka.

Timovi obiteljske medicine uglavnom su preopterećeni brojem posjeta i postupaka u svakodnevnom radu, a za bolesnike s malignom bolesti broj posjeta, upućivanja na pretrage u postavljanju dijagnoze i početnom aktivnom liječenju znatno je viši od prosjeka, te predstavlja značajno veće dnevno i godišnje opterećenje.

Potpuna organizacijska promjena zdravstvenog sustava i osiguranja, optimalno raspolaganje dostupnim financijskim, tehničkim i ljudskim resursima mogli bi značajno povećati učinkovitost skrbi. Zloćudne bolesti su kronične pa u skrbi za bolesnika obiteljski doktor mora primijeniti model skrbi za kronične bolesnike (engl. chronic care model). Taj model predmnijeva dispanzersku metodu rada, odnosno aktivnu, planiranu programiranu skrb, oblikovanje i djelovanje multiprofesionalnog tima te trajnu skrb do kraja života bolesnika uz stalnu potporu bolesniku i njegovoj obitelji. Model za skrb o kroničnim onkološkim pacijentima može pridonijeti kompletnijoj i učinkovitijoj zaštiti bolesnika sa zloćudnim bolestima, posebice u segmentu tercijarne prevencije.

Rudika Gmajnić