Emocionalno uskraćenu i zlostavljanu djecu prepoznat ćemo najčešće po njihovu nedostatku radosti. To su djeca bezvoljna do apatičnosti; često s problemima spavanja i hranjenja; malokad plaču u susretu sa stranim osobama; inhibirana su; ne gledaju sugovornika u oči; izbjegavaju svaki tjelesni kontakt. U društvu djece zauzimaju pasivnu ulogu i usamljuju se, ne pokazuju inicijativu niti zadovoljstvo ili su agresivna, iritativna.
Oblici i znaci zlostavljanja
Djeca djeluju primarno prestrašeno, usamljuju se, teško ih se može motivirati za bilo kakve aktivnosti. U kontaktu često pogledavaju prema roditeljima kao da provjeravaju da li im je dopušteno komunicirati. Uzrastom moguće konflikte mogu rješavati agresijom.
Kako ćemo potvrditi naše impresije da se sa djetetom nešto događa? Prije svega, promatranjem odnosa s roditeljima, odraslima i djecom; promatranjem djetetove igre, u kojoj vrlo brzo dolazi do izražaja djetetova nesigurnost, strah, nepovjerenje - što se često manifestira i kroz sadržaje igre, analizom dječjih crteža, njihovim sadržajem, korištenim bojama i bogatstvom detalja; analizom ponašanja u različitim sredinama te konačno primjenom raznih upitnika i skala.
Djeca fizički zlostavljana u predškolskoj dobi, osim znakova fizičkog zlostavljanja po tijelu, postavljat će se u skrivajući položaj kako bi bila što manje primjetljiva, a na svaki pokušaj približavanja reagiraju pokretima skrivanja i obrane. U psihološkom funkcioniranju inhibirana su i često ostavljaju dojam usporenijeg psihomotornog razvoja. Djeluju primarno prestrašeno, usamljuju se, teško ih se može motivirati za bilo kakve aktivnosti. U kontaktu često pogledavaju prema roditeljima kao da provjeravaju da li im je dopušteno komunicirati. Uzrastom moguće konflikte mogu rješavati agresijom, što i poslije, u odraslijoj dobi, može postati način komunikacije s vršnjacima.
Kako uobičajeno dijelimo zanemarivanje djece?
Emocionalno zanemareno dijete nikad ne će ništa tražiti za sebe, ne će se obraćati odgajateljici, već će pasivno čekati hranu, uključivanje u igru ili bilo kakve druge aktivnosti jer su već u toj dobi stvorili sliku da zapravo ne postoje za okolinu. Takvo dijete će odrastanjem nastaviti isti stil ponašanja, koje proizlazi iz položaja nijekanja svojih sposobnosti, što znači da su predodređeni za ulogu žrtve.
Zanemarena djeca u predškolskoj dobi najčešće prolaze neprepoznata. Najuobičajnije je dijeliti zanemarivanje na edukativno, zdravstveno ili medicinsko, fizičko i emocionalno.
Pedijatri i patronažne sestre prvi su u prilici prepoznati takvo dijete jer po svojoj osnovnoj funkciji prvi dolaze u kontakt s djetetom.
Neprikladna njega, neredovito praćenje zdravstvenog razvoja, neishranjenost ili pretilost i brojni drugi pokazatelji indikator su problema u odnosima djeteta s okolinom. Fizičko ili medicinsko zanemarivanje prepoznat će najčešće profesionalci. Međutim, emocionalno zanemarivanje, koje primarno ide iz nesigurnog dezorganiziranog „attachmenta", najčešće u ranoj dobi prolazi neprepoznato, pa su radi toga vrlo važni fizički znakovi koji nas usmjeravaju. Nezainteresiran hladan odnos roditelja prema djetetu, roditelji kojih nema kada su djetetu potrebni u psihičkom smislu imaju često mnogo teže posljedice za dijete nego zlostavljanje jer takva djeca već od najranije dobi doživljavaju se nepostojećima, njih nema u roditeljskom odnosu. Takvo predškolsko dijete u skupini djece vršnjaka, npr. u vrtiću, nikad ne će ništa tražiti za sebe, ne će se obraćati odgajateljici, već će pasivno čekati hranu, uključivanje u igru ili bilo kakve druge aktivnosti jer su već u toj dobi stvorili sliku da zapravo ne postoje za okolinu. Jasno je da će takvo dijete odrastanjem nastaviti isti stil ponašanja, koje proizlazi iz položaja nijekanja svojih sposobnosti, što znači da su predodređeni za ulogu žrtve.
Seksualno zlostavljane u djece predškolske dobi
Ako se radi o incestu, dijete istodobno pokazuje potrebu da bude blisko s takvom osobom, a ujedno izbjegava ostati s njome nasamo i pruža otpor toj osobi, npr. da ga ta osoba uspavljuje, kupa ili ostane čuvati.
Vrlo je teško prepoznati seksualno zlostavljane u djece predškolske dobi, što dijelom ide i iz naših odraslih stavova, koji se temelje na nijekanju postojanja takvog problema jer nam se teško s njim suočiti, posebice ako se radi o incestu. Budući da djeca ne znaju što je u toj dobi dopušteno, a što nije, odrasle osobe vrlo vješto takvu djecu mogu zlostavljati, a da djeca počinju shvaćati što im se događalo tek kada postanu odraslija, ali tada su već manipulacijom zlostavljača razvili i osjećaj stida i odgovornosti za taj čin te obvezu čuvanja tajni. Stoga obično ne traže pomoć. Kod starije djece, djece školskog uzrasta moguće je prepoznati fizičke i emocionalne znakove kao i seksualizirano ponašanje. Kod male djece to je izrazito teško uočiti, premda, ako pratimo dijete, ako ga slušamo, dobit ćemo obavijesti koje često ne čujemo iz naših nesvjesnih otpora i nemogućnosti da se s time suočimo. Ono što se kod djece te dobi može registrirati, neobičan je odnos sa zlostavljačem. Ako se radi o incestu, dijete istodobno pokazuje potrebu da bude blisko s takvom osobom, a ujedno izbjegava ostati s njome nasamo i pruža otpor toj osobi, npr. da ga ta osoba uspavljuje, kupa ili ostane čuvati. Nesvjesno toga što mu se događa, dijete će usputno nekiput kad je samo u igri ponavljati riječi koje je čulo od zlostavljača. Nešto starija djeca predškolske dobi povući će se od okoline. Često će im na licu biti izraz nesigurnosti, iz kojeg možemo iščitati da zapravo ne znaju što se događa, ali ne osjećaju se dobro. Često seksualno zlostavljana djeca pokazuje veći interes za spolne organe, masturbiraju intenzivnije nego što to odgovara dobi i rade aktivnosti koje podsjećaju na seksualni odnos. Kada imamo dijete s takvim oblicima ponašanja, važno je vidjeti odakle ide takvo ponašanje i što se događa u kući ili izvan nje.
