Među preporukama objavljenim u časopisu Pediatrics ističemo:

• Prije početka bilo kakvog liječenja, kliničar koji je educiran kako postupati sa zlostavljanim djetetom treba procijeniti dijete.

• Za djecu koja u anamnezi imaju podatke o zlostavljanju, skrb koja je usredotočena na psihosocijalne intervencije umjesto na lijekove, često ima najveću vrijednost i najmanju količinu rizika.

• Kliničari trebaju prepoznati znakove neprekidnog nasilja i maltretiranja.

• Djeca koja imaju emocionalne i bihevioralne poteškoće kao posljedicu zlostavljanja, trebaju dobiti psihoterapiju utemeljenu na dokazima. Pedijatri trebaju pomoći u prevladavanju jaza dok ne započne terapija (npr. pružanje psihoedukacije i treninga opuštanja i poticanje komunikacije roditelj-dijete).

• Zlostavljane mlade osobe treba pitati o samoozljeđivanju i suicidalnim mislima, čak i ako ne pokazuju znakove suicidalnosti.

• Kada razmišljaju o prekidu liječenja, kliničari se trebaju pridržavati protokola temeljenih na dokazima i prvo ukidati lijekove sa značajnim rizikom, ograničenim dokazima ili ako nema očitog poboljšanja.