Što moramo učiniti?

1. Potrebno je djetetu osigurati optimalne uvjete za razvoj, kako bi svako dijete bilo sretno, sigurno i s povjerenjem gledalo u svijet. To je moguće različitim oblicima edukacije, prije svega mladih osoba koje se spremaju ući u brak i roditeljstvo, kao i mladih roditelja, kako bi, ako postoji, prekinuli transgeneracijski negativni prijenos, ali i naučili ih o potrebama djeteta i svojoj ulozi i odgovornosti u odnosu na dijete. Nositelji takvih aktivnosti trebalo bi biti društvo u cjelini, ali posebice odgojno-obrazovne ustanove.
Djelatnici primarne zdravstvene zaštite, posebice patronažne sestre, pedijatri i ginekolozi po funkciji svog radnog mjesta u najtješnjem su kontaktu s mladim ljudima, roditeljima i djecom, pa svojim stavovima, različitim oblicima tečajeva i savjetima utječu i mijenjaju loše stavove, koji su vrlo često povezani s obiteljskim vjerovanjima, kulturalnim značajkama i generacijskim prijenosom.
Mediji su vrlo bitan čimbenik u primarnoj prevenciji nasilja i u mijenjanju stavova. Važnu ulogu ima Crkva svojim naučavanjem, posebice predbračnim tečajevima. Trebalo bi u edukativne sadržaje uključiti i upoznavanje budućih roditelja s važnošću odgoja i odgovornošću prema djetetu.

2. Kada već imamo dijete predškolske dobi koje svojim ponašanjem upućuje na to da je nesigurno, prestrašeno, bez samopouzdanja, koje djeluje tužno, bezvoljno, naša je obaveza utvrditi što se događa s takvim djetetom, gdje i kako odrasta, kakva je obiteljska dinamika - sve to radi osiguranja prikladne pomoći.
Da bi mogli prepoznati takvo dijete, važno je da svi djelatnici koji rade s malom djecom tijekom svog školovanja i poslije kroz kontinuiranu edukaciju dobiju dovoljno znanja ne samo o tome kako prepoznati dijete u problemu već i kako takvom djetetu pomoći da bi razvilo samopouzdanje, radost, povjerenje u okolinu. To se primarno odnosi na zdravstvene djelatnika, odgajatelje i stručne suradnike u predškolskim ustanovama te djelatnike u centrima za socijalnu skrb.
Predškolska ustanova možda je prvo mjesto za pojedino dijete gdje će se osjećati prihvaćeno, gdje će se prepoznati njegove potrebe, gdje će mu se omogućiti da stekne samopouzdanje kroz aktivnosti kojima se veseli i u kojima se osjeća uspješno.
Važno je da ustanove socijalne skrbi imaju nadzor nad rizičnim obiteljima i sredinama, kako bi svojim preventivnim aktivnostima omogućile pozitivne uvjete razvoja djeci.

3. Ako se nasilje već razvilo, kada je dijete već žrtva ili nasilnik, tada je svakako potrebno uključiti i profesionalce iz područja mentalnog zdravlja, koji će pomoći takvom djetetu da prevlada traumu, promijeni svoje ponašanje i svoj odnos prema sebi i svojoj okolini.

4. Društvo kao cjelina, sa svojim ustanovama treba poticati i podržavati projekte koji su usmjereni ka zaštiti djece, ali ne samo onda kada se problem, u ovom slučaju trauma i nasilje dogodi, već primarno programe koji mijenjanju stavove i potiču aktivnosti radi osiguranja sretnog djetinjstva te radosnog i kvalitetnog roditeljstva.

Ne smijemo zaboraviti da djeca koja su bila izložena bilo kakvu obliku nasilja razvijaju značajke koje ih čine predisponiranim da u životu postanu žrtve ili nasilnici.

Važno je u svim ustanovama u kojima borave djeca predškolskog uzrasta organizirati aktivnosti u kojima će dijete steći samopouzdanje, razvijati pozitivne odnose s vršnjacima i posebice razvijati svoju kreativnost.
Dobro educirani profesionalci prepoznat će probleme djeteta i znati kamo ga treba uputiti.
Ne smijemo zaboraviti da djeca koja su bila izložena bilo kakvu obliku nasilja razvijaju značajke koje ih čine predisponiranim da u životu postanu žrtve ili nasilnici.

Literatura

1. Buljan-Flander, G; Kocijan-Hercigonja, D. Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Marko M, Zagreb 2003
2. Wolfe, D. A. Child abuse:implication for child development and psychopathology. Thousand oaks, CA 1999.Hercigonja, V. Fizičko zlostavljanje djece. Potpora, Zagreb 2000.
3. Bowlby, J. Attachment and loss, sadness and depression. Vol 3. New York 1980.
4. Finkelhor, D. Current information on the Scope and Nature od Child Sexual Abuse In: The Future of Children.Vol 4, No 2, 1994.