Pristup umirućem bolesniku

Zdravstveno osoblje educirano je za unapređenje života i zdravlja, a umirući bolesnik izravno je proturječje te obveze, pa zato ponekad liječnici i medicinske sestre reagiraju na umiruće bolesnike kao na neuspjeh svoje stručnosti i njege.

Smrt se ne može spriječiti, no mnogo se može pomoći umirućem bolesniku i njegovoj obitelji. Važno je unaprijediti odnos zdravstvenog osoblja prema bolesnicima koji umiru. Način na koji neka osoba umire je individualan, kao što je i njezin život. Zdravstveno osoblje educirano je za unapređenje života i zdravlja, a umirući bolesnik izravno je proturječje te obveze, pa zato ponekad liječnici i medicinske sestre reagiraju na umiruće bolesnike kao na neuspjeh svoje stručnosti i njege.

Što reći bolesniku u fazi umiranja?

U zdravstvenih radnika često postoji konflikt između "afektivne neutralnosti" i potrebe da se suosjeća s bolesnikom. Komunikacija s umirućim bolesnikom jest veliko emocionalno opterećenje, pa je zdravstveni radnici radije izbjegavaju.

Jedna od najčešćih dilema je treba li ili ne treba bolesniku reći da se nalazi u fazi umiranja. Liječnik treba bolesnika postepeno pripremiti za oproštaj od života pri čemu valja očuvati njegovo ljudsko dostojanstvo. Različiti su uzroci loše komunikacije između zdravstvenog osoblja i umirućih bolesnika. Zašto se ne razgovara s umirućim bolesnikom? Za ovo postoji više razloga. Osoblje je usmjereno prvenstveno na "akciju", a to ne ostavlja dovoljno vremena za razgovor s bolesnikom. Ovo se posebno odnosi na bolesnike kojima se više fizički ne može pomoći. U zdravstvenih radnika često postoji konflikt između "afektivne neutralnosti" i potrebe da se suosjeća s bolesnikom. Komunikacija s umirućim bolesnikom jest veliko emocionalno opterećenje, pa je zdravstveni radnici radije izbjegavaju. Najvažniji je razlog nedostatak odgovarajuće edukacije osoblja iz područja komunikacije. Mnogi niti ne znaju kako treba razgovarati s umirućim bolesnikom.

Komunikacija s umirućim bolesnicima

Za komunikaciju treba naći vremena i saslušati bolesnika, jer i samo slušanje može biti emocionalno olakšanje.

Komunikacija s umirućim bolesnicima može se poboljšati educiranjem zdravstvenih radnika putem seminara gdje bi se raspravljalo o primjerima iz prakse. S bolesnikom treba razgovarati kada on to želi, ali prije toga treba uspostaviti odnos povjerenja između bolesnika i liječnika, kako bi se bolesnik bez straha mogao povjeriti. Ako bolesnik ne želi razgovarati, ne treba ga siliti, nego pričekati da on sam pokaže interes. S umirućim bolesnikom razgovarat će liječnik i objasniti medicinske aspekte njegovog stanja. Bolesniku treba objasniti da se bol može uspješno ublažiti zahvaljujući dostignućima suvremenih kirurških, farmakoloških i psiholoških metoda uklanjanja boli. Treba ga uvjeriti da će njegova potreba za očuvanjem samopoštivanja (najviše je ugrožena kod bolesnika koji više ne mogu kontrolirati svoje fiziološke funkcije) biti poštovana. Tijekom razgovora treba pacijentu dati do znanja da nam je razumljiva njegova potreba za pažnjom i pripadanjem. Pri tome veliku važnost imaju oblici fizičkog kontakta: držanje za ruku, dodirivanje i sl. Pacijent treba kroz našu komunikaciju osjetiti suosjećanje. Zato za komunikaciju i radi zadovoljenja navedenih potreba treba naći vremena i saslušati bolesnika, jer i samo slušanje može biti emocionalno olakšanje.

Što treba pitati, kako se pripremiti??

Liječnik treba biti spreman i na to da neki bolesnici ne žele razgovarati o smrti. Takav razgovor treba završiti zaključkom da je bolesnik razumio svoju bolest i mogući ishod, dogovoriti daljnje postupke, provjeriti ima li bolesnik pitanja i predložiti daljnji plan tako da bolesnik i obitelj znaju gdje nas mogu naći i postaviti moguća daljnja pitanja.

Kod razgovora s umirućim bolesnicima treba ispitati koliko bolesnik i njegova obitelj znaju o bolesti i ishodu, kakvi su stavovi bolesnika i njegove moguće reakcije, preispitati vlastite osjećaje, stavove, suosjećanje i žaljenje. Za razgovor treba osigurati mjesto koje osigurava privatnost. Treba iskreno razgovarati o prognozi na način koji je bolesniku razumljiv, izbjegavati previše medicinskih detalja. Ako nešto nije razumio, treba to ponoviti i pokazati da smo razumjeli što nam želi reći. Tijekom razgovora treba dopustiti bolesniku i obitelji da izraze svoje emocije, a tolerirati i tišinu. Uvijek treba ostaviti prostora za nadu. Liječnik treba biti spreman i na to da neki bolesnici ne žele razgovarati o smrti. Takav razgovor treba završiti zaključkom da je bolesnik razumio svoju bolest i mogući ishod, dogovoriti daljnje postupke, provjeriti ima li bolesnik pitanja i predložiti daljnji plan tako da bolesnik i obitelj znaju gdje nas mogu naći i postaviti moguća daljnja pitanja.

Umiranje

Prvi razgovor i obavijest o smrti treba biti kratak. Kasnije treba pozvati sve bliske članove obitelji na dulji razgovor kako bi im se pružile sve obavijesti i podrška u suočavanju s tom teškom stresnom situacijom.

Umiranje dakle nije samo medicinski, nego i širi društveni problem. Zdravstveni djelatnici se, u pravilu, nalaze u pratnji bolesnika na tom posljednjem putu za koji i oni sami trebaju biti odgovarajuće pripremljeni. Članove obitelji liječnik će obavijestiti da je bolesnik umro. Prvo će reći samo osnovne činjenice i dozvoliti im da pokažu svoje emocije. Prvi razgovor i obavijest o smrti treba biti kratak. Kasnije treba pozvati sve bliske članove obitelji na dulji razgovor kako bi im se pružile sve obavijesti i podrška u suočavanju s tom teškom stresnom situacijom.

Educiranost liječnika za komunikaciju s bolesnikom

Nedostatak otvorenosti u komunikaciji između bolesnika i liječnika izaziva tjeskobu bolesnika o ozbiljnosti njihove bolesti.

Tijekom studija, pripravničkog staža i specijalizacije ne postoji formalna edukacija liječnika koja bi nas uputila ili naučila kako komunicirati s bolesnikom i s kojim problemima ćemo se susresti. Ne naučimo kako bolesnika utješiti, kako mu emocionalno pomoći. Prema istraživanjima Cancer Research u Velikoj Britaniji liječnici koji ne uspijevaju uspostaviti dobru komunikaciju s onkološkim bolesnikom nanose fizičku i emocionalnu štetu bolesnicima (tjeskobu, strah, nepovjerenje bolesnika), ali i sebi, liječnicima i medicinskom osoblju (stres, gubitak zadovoljstva u poslu). Liječnici na vrlo različite načine razgovaraju s onkološkim bolesnicima o njihovoj dijagnozi i liječenju. Oni im često ne kažu sve, zadrže za sebe ono za što misle da bi moglo izazvati stres u bolesnika. Rezultati istraživanja ove grupe pokazuju da nedostatak otvorenosti izaziva tjeskobu bolesnika o ozbiljnosti njihove bolesti. Komunikacija je važan ali zanemareni čimbenik koji utječe na kvalitetu liječenja u onkologiji. Lošoj komunikaciji pridonosi neadekvatna izvježbanost liječnika za razgovor koji je često osjetljive i emocionalne prirode, kao i okolina u kojoj se razgovor odvija.

Zaključak

Komunikacija je neophodna u svim fazama liječenja bolesnika s onkološkom bolešću, tijekom liječenja i kasnijih terapija relapsa, i konačno u terminalnoj fazi bolesti.

Tradicionalan odnos liječnika i bolesnika nametao je da bolesnik sluša i slijedi upute liječnika kako bi riješio sve svoje probleme, a u modernom društvu i modernoj medicini bolesnik i liječnik su suradnici u liječenju. Pristup internetu i time činjenicama o napretku medicine promijenio je raniji nedostatak informacija u preplavljenost informacijama. Zbog toga i liječnici i bolesnici moraju imati vještinu komuniciranja koja će im pomoći u razjašnjavanju svih nedoumica i nejasnoća koje nameće bolest. Komunikacija u tim slučajevima jest mnogo više negoli samo ustanoviti činjenice. Ona je neophodna u svim fazama liječenja bolesnika s onkološkom bolešću, tijekom liječenja i kasnijih terapija relapsa, i konačno u terminalnoj fazi bolesti.

Literatura

1. Planinc-Peraica, Ana. Odnos liječnika prema bolesniku s malignom bolešću, u: Medicinska etika 1, ur. Znidarčić Ž, Centar za bioetiku, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb 2004:103-112
2. Epstein RM, Street RL. Patient-centered communication in cancer care: Promoting healing and reducing suffering, National Cancer Institute, NIH Publication No 07-6225, Bethesda, MD, 2007
3. Bloch A, Bloch R. Physician-patient communication, in: Bloch A, Bloch R. Fighting Cancer, R. A. Bloch Cancer Foundation, One H?105:13-18
6. Wenrich MD, Curtis JR, Shannon SE, Carline JD, Ambrosy DM, Ramsey PG. Communicating with dying patients within the spectrum of medical care from terminal diagnosis to death, Arch Intern Med 2001;161:868-874
7. Katinić K. Pristup onkološkom bolesniku, www.mzss.hr/hr/programi_i_projekti/ unaprijedjenje-zdravstvenih_usluga_/liječenje