Reakcije i ponašanje djece i adolescenata pod utjecajem su i ranijih iskustava i odnosa kako u obitelji tako i njihovom okruženju, što prenosi na sve druge i nove situacije. Zdravstveni djelatnik znanjem, pristupom, strukturom mora naći način da uspostavi kontakt s pacijentom, jer bez dobrog kontakta nema ni adekvatnog uspjeha liječenja, a to je jedino moguće kroz stalnu edukaciju, osiguranje optimalnih uvjeta za rad i izbor kvalitetnih osoba.

Kada govorimo o komunikaciji, posebice s djecom i adolescentima u procesu liječenja, tada ne možemo zaobići dvije važne činjenice. U današnje vrijeme o komunikaciji se sve više govori s aspekta različitih profesija i stajališta, provode se brojne edukacije, treninzi i slično, a ipak ljudi sve manje i sve nekvalitetnije komuniciraju, osjećaju se sve više usamljeni, nesigurni, posebice djeca i adolescenti. Početke nalazimo u obiteljima u kojima se vrlo često komunikacija roditelj-dijete odvija preko gledanja TV programa, crtića ili interneta, a sve manje u izravnom odnosu dijete-roditelj. Roditelji često vrlo ponosno iznose da nemaju s djetetom problema: ne izlazi van, ne skiče se nego vrijeme provodi uglavnom u svojoj sobi. Pritom ne znaju ili znaju vrlo malo što zapravo dijete radi u sobi, kako se osjeća, s kim komunicira putem interneta i sl.

Djetetov razvoj i odnosi unutar obitelji

Roditelji najčešće nisu svjesni koliko velike posljedice po razvoj djeteta i njegovu sliku o sebi imaju neke njihove primjedbe u odnosu na dijete i njihov kasniji odnos prema sebi, drugima, posebice autoritetima.

Tako dolazimo do drugog važnog čimbenika za procjenu djetetova ponašanja i komuniciranja, a to su djetetov razvoj i odnosi unutar obitelji. Rani odnos s roditeljima, zadovoljenje djetetovih potreba te kroz to razvijanje osjećaja sigurnosti ili nesigurnosti prenosi se na sve djetetove kasnije komunikacije i odnose. Dijete unutar obitelji razvija vjerovanja kroz koja percipira svijet oko sebe i ponaša se sukladno svojim vjerovanjima. Ako npr. dijete vjeruje da ga nitko ne voli jer nije dovoljno dobro, a takvo vjerovanje je stvorilo kroz odnose s roditeljima, tada će u sve kasnije odnose polaziti sa stajališta da nije dovoljno dobar niti kao dijete, adolescent i odrasla osoba da bi ga netko volio te nesvjesno otpisuje bilo kakvu mogućnost uspostavljanja odnosa, jer ionako će sve završiti neuspjehom, ili se pak maksimalno trudi da zadovolji želje i potrebe drugih kako bi kroz to dobio nečije prihvaćanje i ljubav i pritom potpuno zanemaruje vlastite potrebe. Roditelji najčešće nisu svjesni koliko velike posljedice po razvoj djeteta i njegovu sliku o sebi imaju neke njihove primjedbe u odnosu na dijete i njihov kasniji odnos prema sebi, drugima, posebice autoritetima. Adolescentno razdoblje je vrijeme u procesu razvoja u kojem se vrlo često oživljavaju ranija traumatska iskustva i vjerovanja, samo tada intenzivirana zbog specifičnosti faze razvoja.

Uspostavljanje odnosa

Bitni čimbenici u procesu stvaranja odnosa su nasljeđe, biološke karakteristike i promjene, te učenje koje započinje samim početkom našeg života, a na temelju učenja i iskustva stvaramo zaključke i stavove.

Često postavljamo pitanje kako neko dijete, adolescent pa i odrasla osoba s lakoćom uspostavljaju odnose s okolinom, a kako s nekim osobama usprkos naše želje i truda nismo u mogućnosti uspostaviti kvalitetan odnos. Bitni čimbenici u procesu stvaranja odnosa su nasljeđe, biološke karakteristike i promjene, te učenje koje započinje samim početkom našeg života, a na temelju učenja i iskustva stvaramo zaključke i stavove. Ako je riječ o bolesnom djetetu, tada moramo još bolje poznavati djetetove bazične psihološke potrebe kao i odnose djeteta s okolinom, jer samo tako možemo razumjeti djetetovu reakciju na bolest, sam tijek i ishod bolesti, te naći svoje mjesto kao zdravstveni djelatnik koje će najoptimalnije zadovoljiti djetetova očekivanja i potrebe.

Najranije doba

Istraživanja govore da su djeca koja su psihosocijalno orijentirana imala kvalitetan i siguran odnos s roditeljima. Nesiguran attachment dovodi do dezorganizacije, straha, nesigurnosti, stvaranja loše slike o sebi, a u kliničkoj slici najčešće dominira anksioznost, agresija, osjećaj usamljenosti, problemi u socijalnim interakcijama i dr.

Djetetu je posebice u najranijoj dobi potreban blizak odnos s majkom koju doživljava nedjeljivo od sebe i odvajanje od majke u toj ranoj dobi dijete doživljava kao gubitak sebe. Danas ne možemo razumjeti razvojna odstupanja bez poznavanja attachmenta /privrženosti/. Attachment teorije ne govore samo o odnosu djeteta s majkom već ukazuju kako se dijete razvija, posebice njegovi osjećaji, misli, sigurnost, što je ključ kasnijih međuljudskih odnosa. Attachment govori o brojnim razvojnim transformacijama od djetinjstva do kraja školovanja. Ako je privrženost sigurna, što znači da primarni objekt zaštićuje dijete, tada će dijete razviti pozitivnu sliku o sebi i sigurnost. Istraživanja govore da su djeca koja su psihosocijalno orijentirana imala kvalitetan i siguran odnos s roditeljima. Nesiguran attachment dovodi do dezorganizacije, straha, nesigurnosti, stvaranja loše slike o sebi, a u kliničkoj slici najčešće dominira anksioznost, agresija, osjećaj usamljenosti, problemi u socijalnim interakcijama i dr. Najčešći uzroci koji dovode do nesigurnog attachmenta proizlaze iz promijenjenih odnosa roditelj-dijete, bilo kao rezultat objektivnih okolnosti bilo kao posljedica promjene roditeljskih postupaka. Ako dolazi do odvajanja od majke ili drugih važnih osoba u djetetovu životu, dijete će razviti nesigurni attachment koji se najčešće očituje kroz izbjegavanje odnosa, pasivnost, inhibiranost osjećaja i aktivnosti, a često se razvija i prkos s čestim oscilacijama raspoloženja i kažnjavajućim ponašanjem, ili pak dezorganizirani oblik ponašanja koji karakterizira neprekidno osciliranje između prkosa i prisilnih pozicija, a kasnije ih karakterizira nepredvidivost, stereotipije povremeno čak i disociranost.

Bolesno dijete

Jedna od situacija koje mogu dovesti do nesigurnog attachmenta u ranoj dobi je bolest koja je odgovorna za promjene u djetetovom okruženju, posebice za odvajanje od njemu najvažnijih osoba koje mu daju sigurnost. Bolesno stanje mijenja odnose roditelj-dijete na različite načine, od separacije kao posljedice potrebe za hospitalizacijom i rehabilitacijom do promjena u roditeljskom ponašanju koje se može kretati od suviše zaštitničkog do odbacujućeg, što kod djeteta dovodi do intenziviranja nesigurnosti kao reakciju na promjene koje ne razumije. Ako je riječ o kroničnoj bolesti, tada dijete doživljava i brojne druge probleme koji proizlaze iz uskraćivanja, izolacije, osjećaja obilježenosti, što bitno utječe ne samo na djetetovo psihološko stanje već i čitav proces liječenja.

Kako pomoći bolesnom djetetu?

Važno je prepoznati djetetove strahove koji proizlaze ne samo zbog separacije, već i zbog sučeljavanja s procedurama liječenja koje ne razumiju, kao često i sa strahom od smrti.

Kako bismo kao zdravstveni djelatnici mogli pomoći djetetu, potrebno je dobro poznavanje djetetovih karakteristika, potreba i odnosa s primarnom obitelji. Važno je da smo u svakom trenutku svjesni djetetovih i psiholoških problema, posebice onih koji proizlaze iz odvajanja od bliskih osoba i poznatih sigurnih sredina. Važno je prepoznati djetetove strahove koji proizlaze ne samo zbog separacije, već i zbog sučeljavanja s procedurama liječenja koje ne razumiju, kao često i sa strahom od smrti. Istodobno je zdravstveni djelatnik suočen s problemima obitelji koji proizlaze iz roditeljskih teškoća prihvaćanja djetetove bolesti, osjećaja isključenosti i bespomoćnosti, straha i krivnje. Kod toga je zdravstveni djelatnik suočen i s brojnim objektivnim i subjektivnim nepovoljnim čimbenicima kao što su organiziranost i funkcioniranje bolničkog odjela ili rehabilitacijskih ustanova, pomanjkanje vremena kao rezultat organizacijske strukture, nedovoljno znanje posebice vezano uz psihološke probleme, neorganiziranje rada s obitelji koja često u želji da pomogne opterećuje zdravstvene djelatnike te izražava nezadovoljstvo na različite načine, što često dovodi do konflikta jer zdravstveni djelatnici ne prepoznaju da se iza kritike krije strah i osjećaj bespomoćnosti. Poseban problem predstavljaju i emocionalne reakcije zdravstvenih djelatnika na dijete i njegovu bolest, što rezultira brojnim psihičkim problemima kod djelatnika.

Kako uspostaviti uspješnu komunikaciju?

Psihološki stabilna osoba koja je sigurna u svojim postupcima, može pružiti maksimalnu sigurnost djetetu uz razumijevanje za njegove probleme, a da pritom sama zbog iscrpljenosti i suosjećanja ne razvije brojne simptome sagorijevanja.

Uspostaviti uspješnu komunikaciju znači s jedne strane dobro poznavanje karakteristika dječje dobi, promjena koje donosi bolest, poznavanje obiteljske dinamike i specifičnosti odnosa roditelj-dijete, a s druge strane biti psihološki stabilna osoba koja je sigurna u svojim postupcima, može pružiti maksimalnu sigurnost djetetu uz razumijevanje za njegove probleme, a da pritom sama zbog iscrpljenosti i suosjećanja ne razvije brojne simptome sagorijevanja. Istovremeno zdravstveni djelatnik usprkos opterećenja mora moći razumjeti roditelje i dati im maksimalnu podršku te prema mogućnosti omogućiti im aktivniju ulogu u procesu liječenja djeteta.

Kako s adolescentima?

Adolescent na traumatizirajuće situacije, kao što je primjerice bolest, reagira također strahom i nesigurnošću, ali isto očituje na svoj adolescentni način, pri čemu vrlo često bolest dovodi i do narcističke povrede.

Ako je riječ o adolescentu, tada razlike proizlaze iz specifičnosti i karakteristika adolescentne dobi gdje adolescent na traumatizirajuće situacije, kao što je primjerice bolest, reagira također strahom i nesigurnošću, ali isto očituje na svoj adolescentni način, pri čemu vrlo često bolest dovodi i do narcističke povrede, što sve utječe na adolescentovo ponašanje kako prema zdravstvenom djelatniku tako i prema procesu liječenja. Najčešći oblici su ili potpuna pasivnost, bezvoljnost i otpisivanje bilo kakvog uzimanja aktivnog stava u procesu liječenja ili neprimjerenim oblicima ponašanja, kršenjem pravila, otporima. Verbalnom agresijom kompenziraju strah i nesigurnost. Takvo ponašanje vrlo često izazove negativne reakcije zdravstvenog osoblja, što samo produbljuje sukob i jače otpore adolescenta prema suradnji. Mehanizmi obrane kojima se koristi adolescent najčešće su neprepoznati te se na njih negativno reagira, često i kažnjavanjem, što samo produbljuje nepovjerenje i otpore. Obitelj adolescenta u želji da pomogne, i sama suočena s problemom odnosa s adolescentnim djetetom, i sama često pogrešno reagira postupajući s adolescentom kao da je znatno mlađe dobi ili kao da je odrasla osoba, što izaziva negativne reakcije kod adolescenta, što se najčešće očituje kroz agresiju ili apatiju. Zdravstveni djelatnici moraju biti dobro educirani o psihološkim problemima i reakcijama adolescenata, razumjeti da bolest za njih ne znači samo strah od neizvjesnog ishoda i smrti, već da ona predstavlja i obilježenost u smislu različitosti od vršnjaka, povredu na neki način njihovog identiteta i slike o sebi ili slike kakvu bi željeli da drugi imaju o njima. Pomoć odraslih vrlo teško prihvaćaju kako iz nepovjerenja tako i iz razvojnih psiholoških otpora, što zahtjeva mnogo strpljenja i ustrajnosti od zdravstvenih djelatnika.

Uspješna komunikacija

Uspješna komunikacija uključuje ne samo vještine komuniciranja već i dobro poznavanje psiholoških specifičnosti svake faze razvoja koje zahtijevaju različite pristupe modificirane i prema djetetovim emocionalnim reakcijama.

Važno je naglasiti da svaki uzrast ima svoje specifičnosti i da uspješna komunikacija uključuje ne samo vještine komuniciranja već i dobro poznavanje psiholoških specifičnosti svake faze razvoja koje zahtijevaju različite pristupe modificirane i prema djetetovim emocionalnim reakcijama. Važno je poznavati ne samo specifičnosti kliničke slike kojom dijete iskazuje svoje strahove i šalje poruke za pomoć, već i čimbenike koji su do toga stanja doveli. Jednom će biti naglasak na odvajanju, drugi put strah od smrti, narcistička povreda zbog bolesti, obilježenost i sl. Svaki od navedenih čimbenika zahtijeva drukčiji pristup, a zdravstveni djelatnik mora iznaći način kako da pristupi svakom djetetu i adolescentu kako bi zadobio njegovo povjerenje, jer samo ako dijete ima povjerenje u osobu s kojom komunicira može prihvatiti i ono što mu takva osoba daje ili od njega traži, a što je bitno za proces liječenja. Kako bi zdravstveni djelatnik mogao zadovoljiti navedeno, neophodno je da bude u stalnoj edukaciji, moraju mu se osigurati odgovarajući uvjeti za rad te primjena optimalnih metoda liječenja.

Literatura

1. Bowlby J. Attachment and lost, volm l: Attachment.Basic book, New York,1982
2. Buljan Flander G., Kocijan Hercigonja D. Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Marko M.,Zagreb, 1995.
3. Harris J. Developmental neuropsychiatry.Oxford university press. New York Oxford,1995
4. Kocijan Hercigonja D. Biološke osnove i terapija ponašanja, Školska knjiga, Zagreb,2006.
5. Szymanski, LS. Emotional Problems in Children with Serious Developmental Disabilities-Eds. Levine LD, Carey WB, Crocker AC. Developmental Behavioral Pediatrics. WB. Saunders Company, Philadelphia, London,Toronto, 1992; 552-557