Naziv palijativna skrb često se krivo ili neprimjereno uporablja. Palijativna skrb nije alternativa za eutanaziju. Ona nije ni sinonim za terminalnu skrb (što mnogi misle), ali uključuje i terminalnu skrb. Palijativna skrb se odnosi na brigu i na sve aktivnosti koje se poduzimaju kod teških bolesnika s prognozom skore smrti. Uz simptomatsku terapiju obuhvaća i psihosocijalnu i psihičku potporu bolesnika i članova obitelji. Palijativna se skrb proteže i na razdoblje nakon smrti, gdje se pruža potpora članovima obitelji u razdoblju žalovanja. To je i razlog zašto tim za pružanje palijativne skrbi mora biti multidisciplinaran i sastojati se od stručnjaka različitih profila: liječnika, medicinskih sestara, farmaceuta, sociologa, psihologa, duhovnika. Unutar tima zadaci i odgovornosti su podijeljene, ali se dijeli i psihičko i fizičko opterećenje kojima su izloženi članovi tima. Nužna je odgovarajuća izobrazba članova tima, a treba uključivati osobe koje imaju osjećaj za pružanje skrbi drugome. Volonteri u timu su od velike važnosti, jer provode duže vrijeme s bolesnikom. Edukacija koju moraju proći volonteri sprječava moguće tegobe kod njih, jer se nerijetko vežu za bolesnika i dolazi do emotivnih problema u trenutku njegove smrti. Doprinos svih članova unutar tima treba biti podjednak, cilj je zadovoljavanje svih potreba - medicinskih, socijalnih, psiholoških, zakonskih, duhovnih, međuljudskih, ekonomskih u svakom trenutku kada se pojave. Vrlo je važna kompetencija svakog pojedinog člana tima. Nužno je biti sposoban prilagoditi se u svakom trenutku novonastalim situacijama jer su kod takvih bolesnika promjene česte. Važno je napraviti dobar plan kućne njege bolesnika nakon otpusta iz bolnice, od odgovarajuće pripreme bolesnika do pripreme i edukacije članova obitelji.

Ciljevi palijativne skrbi su:
1. ukloniti bol i sve ostale simptome koji se pojave uz interdisciplinarni, odnosno, holistički pristup koji će obuhvatiti tjelesne, psihosocijalne, ali i duhovne aspekte.
2. da bolesnik u svakom trenutku dobije odgovarajuću njegu koja mu poboljšava kvalitetu života
3. da se do potrebnih informacija može doći telefonom u svako doba, da bi se minimalizirale moguće komplikacije.

U stručne timove palijativne medicine nužno je uključiti i ljekarnike koji mogu savjetovati pri naručivanju, skladištenju, administrativnim postupcima s narkoticima (drogama), izrađivati odgovarajuće oblike lijekova za pojedine pacijente. Ljekarnici se mogu uključivati u rad tima prema potrebi. Ljekarnik treba educirati pacijente i članove obitelji, kao i sve članove tima o načinu uzimanja lijekova, a posebice dodacima prehrani i lijekovima iz područja alternativnog liječenja, koje pacijenti često uzimaju. Prilagodba terapije u skladu s algoritmima liječenja nova je uloga farmaceuta u hospicijima. Ljekarnik može značajno smanjiti trošak terapije, ako se terapija individualizira. Može preporučiti alternativne lijekove i oblike lijekova te prilagoditi doziranje ovisno o stadiju bolesti kroz koji pacijent prolazi te spriječiti davanje istovrsnih ili sličnih lijekova po djelovanju, čime se sprječavaju interakcije i smanjuju nuspojave. Ljekarnici po potrebi izrađuju magistralne pripravke, osiguravaju odgovarajuće skladištenje i dostavu do pacijenta. Za rad u timu palijativne medicine potrebna su znanja i vještine što zahtjeva kontinuiranu edukaciju ljekarnika, ali i specijalizaciju.

 Ines Buhač, Centar Ars Pharmae, Zagreb