Mogućnost uvida u način na koji različite regije mozga komuniciraju, kao i kako te povezanosti mogu biti narušene u različitim poremećajima, otvara nove horizonte za razumijevanje, dijagnostiku i potencijalno liječenje tih stanja. Kod Alzheimerove bolesti, smanjenje povezanosti u Default Mode Network (DMN) utječe na procese pamćenja, dok kod Parkinsonove bolesti smanjenje povezanosti u dopaminskim mrežama ometa motoričke funkcije. U autizmu, smanjenje povezanosti između temporalnih i frontalnih regija objašnjava poteškoće u socijalnoj interakciji, a kod ADHD-a smanjenje povezanosti između prefrontalnih regija i drugih dijelova mozga povezano je s problemima u pažnji i impulzivnosti.

Kod depresije, smanjenje povezanosti u mrežama za regulaciju emocija, kao što su prefrontalna i limbička područja, može pomoći u razumijevanju bolesti.

Za anksiozne poremećaje i PTSP, promjene u povezanosti amigdale s prefrontalnim regijama objašnjavaju hiperreaktivnost na stres.

U shizofreniji, smanjenje povezanosti između prefrontalnih regija i drugih područja utječe na razmišljanje i percepciju, dok u bipolarnom poremećaju promjene između limbičkih i prefrontalnih regija povezane su s maničnim i depresivnim epizodama. Daljnja istraživanja u ovom području mogla bi pružiti dublje uvide u mehanizme koji stoje iza brojnih neuroloških poremećaja te omogućiti razvoj novih terapija temeljenih na funkcionalnim mrežama mozga.

Milan Radoš, Marko Radoš, Jelena Božek