Tijekom potrage puta uz pomoć pametnog telefona, istraživači su primijetili da su starije osobe sa subjektivnim kognitivnim padom (SCD) češće pauzirale, vjerojatno da bi se preorijentirali, od onih bez SCD-a. Ovo ponašanje poslužilo je kao identifikator osoba sa SCD-om. Nedostaci u prostornoj navigaciji jedan su od prvih znakova Alzheimerove bolesti. 

Ova studija prvi je dokaz o tome kako bi digitalni otisak za rano kognitivno opadanje povezano s demencijom mogao izgledati u stvarnom okruženju tijekom kratkog (manje od 30 minuta) i daljinski obavljenog zadatka pronalaženja puta.

U istraživanju je sudjelovalo 72 muškarca i žene u srednjim 20-im do srednjim 60-im godinama; 23 od 48 starijih odraslih osoba imalo je SCD, ali su još uvijek imale normalan rezultat na neuropsihološkim procjenama.

Svi sudionici studije dobili su upute da samostalno pronađu pet zgrada u medicinskom kampusu Otto-von-Guericke-University Magdeburg, vođeni aplikacijom za pametne telefone koju je razvio istraživački tim. Njihove obrasce kretanja pratio je GPS.

Svi su sudionici imali slično znanje o kampusu i svi su imali iskustva u korištenju pametnih telefona. Također su prethodno vježbali korištenje aplikacije.

U većini slučajeva sudionici su do pet odredišta stigli za manje od pola sata. Mlađi sudionici bili su bolji od starijih; u prosjeku su mlađe odrasle osobe hodale na kraćim udaljenostima i općenito nisu koristile funkciju pomoći u aplikaciji tako često kao starije.

U starijih odraslih osoba, broj orijentacijskih zaustavljanja bio je pokazatelj ISS ​​statusa. Odrasli sa SCD više su oklijevali na raskrižjima. Pad izvršnog funkcioniranja mogao bi objasniti ovo otkriće.

„Neoštećeno izvršno funkcioniranje važna je komponenta učinkovite navigacije, na primjer, prilikom prebacivanja između različitih navigacijskih strategija ili planiranja rute. Međutim, budući da je ovo prva studija na tu temu, potrebno je više istraživanja kako bi se utvrdio točan doprinos različitih kognitivnih procese podataka o digitalnom pronalaženju puta", naveli su autori.

S daljnjim istraživanjem, takav zadatak pronalaženja puta uz pomoć pametnog telefona, koji se izvodi u neposrednoj okolini, bi se mogao koristiti kao alat za probir niskog praga — na primjer, za stratificiranje ispitanika s obzirom na potrebu za proširenom kognitivnom i kliničkom dijagnostikom na specijaliziranu njegu.

Baš kao što pratimo svoje korake i kalorije, uskoro bismo mogli pratiti naše kognitivno zdravlje. Ovo nije samo inovacija; to je budućnost prevencije demencije i skrbi koja se odvija na zaslonima naših pametnih telefona.

Sljedeća faza, bila bi razvoj aplikacija za pametne telefone kao digitalne terapije, ne samo za otkrivanje kognitivnog pada, već i za njegovo liječenje ili čak prevenciju.