Preporuča se spavati 7-9 sati noću, ali ono što se ne uzima u obzir u smjernicama ili na kliničkoj razini jest koliko je to redovito potrebno. Ono što je ova studija dodala jest da nije važno samo trajanje sna, već i njegova dosljednost. Pacijenti mogu smanjiti rizik od dijabetesa održavanjem svojih 7-9 sati sna, ne samo jednu noć, već tijekom cijelog života.

Istraživači su analizirali podatke od 84.421 sudionika UK Biobank koji nisu imali dijabetes kada su dali podatke akcelerometra 2013.-2015. i koji su praćeni medijan od 7,5 godina (622.080 osoba-godina).

Prosječna dob sudionika bila je 62 godine, 57% su bile žene, 97% bijelci, a 50% radilo je na poslovima bez smjena.

Varijabilnost trajanja sna kvantificirana je standardnom devijacijom unutar osobe (SD) 7-noćnog trajanja sna mjerenog akcelerometrom.

Sudionici s većim trajanjem sna SD bili su mlađi i vjerojatnije je da su žene, smjenski radnici ili pušači; oni koji su prijavili određeni "večernji" kronotip (prirodna sklonost tijela da spava u određeno vrijeme); oni koji imaju niži socioekonomski status, viši indeks tjelesne mase i kraće prosječno trajanje sna; i manje je vjerojatno da su bili bijelci.

Osim toga, obiteljska anamneza dijabetesa i depresije bila je češća među ovim sudionicima.

Tijekom praćenja zabilježeno je ukupno 2058 slučajeva dijabetesa.

Nakon prilagodbe za dob, spol i rasu, u usporedbi s trajanjem sna SD ≤ 30 min, omjer rizika (HR) bio je 1,15 za 31-45 min; 1,28 za 46-60 min, 1,54 za 61-90 min i 1,59 za ≥ 91 min.

Nakon početne prilagodbe, pojedinci s SD trajanja sna > 60 u odnosu na ≤ 60 minuta imali su 34% veći rizik od dijabetesa. Međutim, daljnja prilagodba za način života, popratne bolesti, okolišne čimbenike i pretilost oslabila je povezanost — tj. HR uspoređujući SD trajanja spavanja > 60 u odnosu na ≤ 60 min bio je 1,11.

Nadalje, istraživači su otkrili da je povezanost između trajanja sna i dijabetesa jača među osobama s nižim rezultatom poligenskog rizika od dijabetesa.

Jedno od mogućih objašnjenja za ovo otkriće je da bi utjecaj nepravilnog sna na rizik od dijabetesa mogao biti manje primjetan kod osoba s visokom genetskom predispozicijom, gdje genetski čimbenici dominiraju. Međutim, važno je napomenuti da ti geni spavanja učinci interakcije nisu dosljedno promatrani kroz različite mjere i varijable povezane s genima. To je nešto što tek treba dalje proučavati.

Istraživači su naglasili da je povezanost između neredovitog trajanja sna i povećanog rizika od dijabetesa bila očigledna na svim razinama rezultata poligenskog rizika od dijabetesa.

Povezanost je također bila jača s duljim trajanjem sna. Autori su sugerirali da dulje trajanje sna može smanjiti izloženost dnevnom svjetlu, što bi zauzvrat moglo dovesti do cirkadijurnih poremećaja.

Studija je identificirala čimbenik stila života koji se može promijeniti i koji može pomoći u smanjenju rizika od razvoja dijabetesa tipa 2.